Dalmatinac u inozemstvu

Ovaj tjedan proveo sam u španjolskom Buñolu, na snimanju festivala borbe rajčicama La Tomatina, sa veteranom hrvatske TV scene Robertom Knjazom. Boraveći u inozemstvu sa drugim Hrvatima, doživio sam svojevrsnu epifaniju.

Gradić Buñol udaljen je nekoliko kilometara od Valencije. U geografskom smislu, moglo bi se reći da to područje poput Dalmacije. Blizu je mora, ali i na krševitom terenu, s pogledom na ogoljene planinske vrhunce. Premrežena je maslinicima i katoličkim crkvama u svim naseljima. Dalmacija i ovaj dio Španjolske slični su na način koji nije lako sasvim precizno opisati, pa ću u nedostatku boljeg izraza reći samo da je to jednostavno Mediteran.
 

Otkad sam doselio u Hrvatsku, moram slušati punicu kako govori da su Dalmatinci i Hrvati (ovisno o temi) drukčiji od ostatka Europe i svijeta zato što su... Mediteranci. A pošto je Split do prošlog tjedna bio jedini mediteranski grad u kojemu sam ikad bio, nisam znao što to zapravo znači. Samo bih kimnuo glavom i promrmljao 'ehm... da, tako je'. Sada, nakon što sam proveo neko vrijeme u Španjolskoj, definitivno sam osjetio sličnosti između Hrvatske i španjolske pokrajine Valencije.  

Najveća sličnost zacijelo je sklonost Španjolaca i Hrvata da se navečer okupljaju i druže na javnim mjestima. Iako, Španjolci to možda čine i bolje od Hrvata. Zamislite klupu u parku na kojoj sjedi vaša baka sa svojim prijateljicama. Sada, zamijenite u svojoj mašti tu klupu sa stolom za jedenje, stolnjakom i obilatom večerom u tri slijeda. Da, svake večeri u Buñolu, stanovnici na ulice iznose vlastite stolove na preklapanje i prianjaju na velike obroke, uz bok sa svojim susjedima. Taj prizor podsjeća na okupljanje susjeda pred našim zgradama, s tim što su Španjolci, za razliku od nas, na vinskim steroidima.  

Naravno, ima i različitosti. Tu se sad bližimo mojoj epifaniji. Cijelo vrijeme u Španjolskoj nisam se osjećao kao Amerikanac, nego kao Hrvat u inozemstvu. Nekoć prije, sigurno bih razmišljao o tome kako Španjolci rade stvari drukčije od Amerikanaca, no ovaj put stalno sam mislio u čemu se to Španjolci razlikuju od Dalmatinaca. A razlika je, u ponečemu, drastična.

U usporedbi s posve flegmatičnim Buñolom, Dalmacija se čini poput Njemačke. Španjolska siesta itekako je stvarna, nije izmišljena, niti je kakav šarmantni kulturološki artefakt iz davnina. Po našem dolasku u Buñol, u nedjelju poslijepodne, jedini otvoreni restoran kojeg smo uspjeli pronaći bio je kineski restoran. Nema ničeg poput autentične španjolske slatko-kisele svinjetine, koju ćeš dobiti kao prvo jelo pod nepce u toj zemlji.

E sad, u Europi ima još puno zemalja čije trgovine nedjeljom ne rade, no ovdje se takvo stanje produžilo i idućih nekoliko dana. Svi kiosci, kafići i restorani bili su zatvoreni između 13 i 18 sati, često i do 19 sati. Čak i na dan održavanja La Tomatine, kada se u gradić slilo 22.000 stranaca. Sat vremena po završetku glavne bitke, bilo je nemoguće pronaći otvoreni restoran ili dućan. Ne mogu zamisliti niti jedno poslijepodne u Hrvatskoj bez najmanje jednog otvorenog kafića ili kioska.

Da, prohujali su dani kada sam svijet doživljavao kroz supermarkete otvorene 24 sata i lance brze hrane, naručivanje hamburgera iz automobila, trgovačke centre ili usamljene, manikirane travnjake u američkim predgrađima. Danas vidim svijet kroz naočale hrvatskih boja. Navikao sam na sveprisutne kafiće, kioske i na poslijepodnevnu tišinu od 14 do 17 sati. Hrvatski običaji nekad su mi predstavljali kulturni šok, a sad mi je šokantno njihovo odsustvo.

Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a