Šećući tigar američkog intervencionizma

Psi rata (War Dogs), Sjedinjene Države, 2016. Redatelj: Todd Phillips

Izraz psi rata najdugovječnije se i najustrajnije upotrebljavao u nomenklaturi dobrovoljnih plaćeničkih vojnika još od postrojbi Aleksandra Velikog. Unatoč svim svjetskim sukobima, u posljednjih više od pola milenija, najprepozatljivija vojska plaćenika je ona koja čuva Svetog Oca – švicarska garda. Nerijetko se taj izraz – od Tukididovih napisa o Peleponeskom ratu – koristio za ratne izvjestitelje i snimatelje, da bi ga, kao sad već kao klišeiziranu pojavnost, u suvremenim sukobima počeli prepoznavati u obrazovanim vojnim osobama koji u ratove odlaze kao svojevrsni savjetnici za sigurnost.

Jedna znamenita ilustracija iz 19. stoljeća nosi to ime, Shakespeare ga je frazeološki iskoristio u Juliju Cezaru, a Hugo je tako naslovio jedno poglavlje svojih Jadnika. Osamdesetih godina psi rata ulaze i u terminologiju visoke politike zbog Reaganova antikomunističkog savezništva s nacionalnim vojnim huntama. U istoimenom recentnom filmu, psi rata dobivaju novo značenje – oni rata, osim slučajno, nisu vidjeli pa bismo ih mogli podvesti pod jedan drugi znakoviti termin – ratnih profitera.

Scenarij za film nastao je na temelju novinarske priče Guya Lawsona Arms and the Dudes objavljene svojedobno u Rolling Stoneu koja se opet dotiče politike. Nakon medijskoga otkrića kako State Department i američka vojska posluju s tvrtkama u kojima je veliki utjecaj imao Bushov prvi suradnik Dick Chenney, američke su vlasti odlučile demokratizirati tržište trgovanja oružjem pa je osmišljen projekt prema kojem će ubuduće američkoj vojsci oružje moći prodavati neovisni pojedinci. Među njima su se tako našli i (anti)junaci filma o kojem pišemo.

Na početku filmu upoznajemo Davida Packouza (glumi ga sjajni Miles Teller koji je poglavito zablistao u Ritmu ludila). Sebe i svoju uskoro trudnu djevojku, David prehranjuje profesionalnom masažom, a zapravo ne zna što bi sa svojim životom. Na jednom sprovodu sreće Efraima Diverolija (Jonah Hill, zvijezda komedija poput Zalomilo se i Superbad), najboljeg prijatelja iz djetinjstva koji se odselio iz rodnog Miamija i (polu)kriminalne radnje mu nisu strane; Diveroli je i dosad na sitno trgovao oružjem, a sada je pred poslom života u koji će  uvući i moralno indiferentnog Davida. Uglavnom, dvojica se spadala namah našla usred unosnog biznisa preprodaje oružja američkoj vojsci, posla koji je, naravno, duboko neetičan, ali, eto – zakonit.

Vrlo je zanimljivo što iza filma stoji dobar dio autorske ekipe megauspješne hedonističko-zahodske komedijaške franšize Mamurluk predvođena redateljem i koscenaristom Toddom Phillipsom. Kako god da su ušli u ovu priču, ona ima sretan kraj. Štoviše. Da se ove filmsko-istinite teme prihvatio, primjerice, Steven Soderbergh dobili bismo još jednu politički markiranu dokudramsku moralku. Hillu i društvu – i u takvoj je tematici – cilj zabaviti gledatelje. Nije ni čudo da junaci njihova filma štuju i citiraju Lice s ožiljkom; upravo je DePalmino ostvarenje zaslužno za lepršavi prikaz svijeta kriminala čime je, nažalost, postao zlosretni mokri san nedovršenih kriminalaca krcat moći, zabavom i lijepim ženama.

Pa ako opći dojmovni ton Phillipsova filma možemo pripisati konvergenciji naizgled nespojivog, dramaturški oslonac ostaje isti – baš kao što su se likovi Mamurluka jednoga jutra u magnovenju probudili dok im je hotelskom sobom šetao tigar, Packouz je osvanuo s povećom svotom novaca na računu i s pištoljem uperenim u čelo u albanskom neverlandu. I odlučio se retrospektirati.

Psi rata su i politički ciljan film, gotovo naručen za zahuktalu američku predsjedničku kampanju. On polazi od opetovane teze kako je svaki rat ekonomska kategorija, a kritičke strelice usmjerava prema bušovsko-čenijevskoj politici bjelosvjetskog intervencionizma koja ne pita za cijenu dok prži zemlju i ljude po raznim nedođijama. No, u tom prikazu nedođija - za Amerikance iz plastičnog Miamija nepoznatog neverlanda - krije se i jedna zamka u koju su upali naši filmotvorci. Oni nisu odoljeli i ratni Bliski Istok i tranzicijsku Albaniju prikazati kao korumpirana, zapravo nepostojeća društva turobnih pustinjskih ili sivih krajolika napučenih ljudima bez karaktera i morala.

Ono što je za bušovsko-čenijevsku politiku vrijedno tek oružanog razaranja, za Phillipsa i ekipu vrijedno je tek – ismijavanja. Unatoč ovim kolonijalno-imperijalističkim zapusima, Psi rata su vrijedan film, pogotovo nakon ljetne blokbasterske suše uokvirene beskonačnim franšizama, slabašnim podsjećanjem ne nekadašnje spektakleili već izraubanim stripovskim camp poetikama što troše novce pokušavajući se predstaviti kao originalne.