Povećalo Damira Matkovića: Erdoğan nastavlja čistke

Dva tjedna nakon traljavo izvedenog vojnog puča, za koji i dalje nije jasno tko ga je zapravo organizirao, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan objavio je da namjerava preuzeti izravni nadzor nad obavještajnim službama i generalštabom (Glavnim stožerom), što bi značilo novi korak prema toliko mu željenom predsjedničkom sustavu i apsolutnoj vlasti.

Promjenu Ustava zasad ne može ishoditi jer njegova Stranka pravde i napretka (AKP – Adalet ve Kalkinma Partisi) u Velikoj turskoj narodnoj skupštini, kako glasi službeni naziv Parlamenta, nema dvotrećinsku, nego samo natpolovičnu većinu, a to nije dovoljno za promjenu Ustava. Nakon izvanrednih izbora, u studenome 2015., AKP ima 317 od ukupno 550 zastupnika (57,63%).

Prošlog tjedna Erdoğan je smijenio ili umirovio gotovo polovinu (40%) generala i admirala (149), a 1.099 časnika dobilo je nečasni otpust iz vojske. Vlasti su objavile da je zbog sudjelovanja u puču pritvoreno 18.699 osoba, a protiv 10.137 podignuta je optužnica.

Erdoğan je najavio da za pučiste, stvarne ili nestvarne, neće imati milosti. Na to je iz AKP-a odmah stigao prijedlog da se ponovno uvede smrtna kazna, koju je upravo Erdoğan ukinuo 2004., tijekom svog prvog premijerskog mandata.

Uvodničar konzervativno-islamističkih novina Yeni Akit (Novi sporazum) Abdurrahman Dilipak pozdravio je moguće vraćanje smrtne kazne. U uvodniku je napisao; „Bruxelles i NATO mogu misliti što god hoće. Vješanje će predstavljati problem u odnosima s EU-om (…), ali ono postoji u religiji, a nitko ne može biti milosrdniji od Boga. Jedan musliman tome se ne može protiviti.“


Erdoğan je nedavno najavio da će na trgu Taksim, simbolu kemalizma, podignuti džamiju, a provladini mediji najavljuju da bi Aja Sofija, kršćanska katedrala sagrađena u 6. stoljeću, koja je nakon pada Carigrada 1453. pretvorena u džamiju, i koju je Mustafa Kemal Atatürk 1931. pretvorio u muzej, ponovno mogla postati džamija.

Predsjednik Erdoğan ne krije da mu je cilj „zatvoriti zagradu kemalizma“. Želi zemlju osloboditi orijentira koje je uspostavio Atatürk, a ponajprije laicizma.


Tijekom pokušaja puča prvi put u povijesti turske republike imami su imali političku ulogu! Na zahtjev Uprave za vjerske poslove (koja je pod izravnim nadzorom premijera) imami su s minareta pozivali ljude da izađu na ulice prosvjedovati protiv puča. Braniti Erdoğana i njegov režim tako više nije samo politička nego i vjerska zadaća!


Islamo-nacionalisti već organiziraju povorke i izazivaju nerede u četvrtima Istanbula koje su poznato laičke ili koje nastanjuju alaviti, srodni šijitima, a laicizam i šijiti dva su najveća neprijatelja sunitskih muslimana.


Problem je što u islamu nema odvajanja vjere i države. Laičko načelo jednostavno ne postoji. Ne možete biti dobar musliman i zagovarati razdvajanje vjere i države! Ili ravnopravnost spolova! To je protivno Kur'anu. Ondje piše da se ljudi dijele u dvije skupine. U prvoj su slobodni muškarci, muslimani, a u drugoj žene, robovi i nevjernici… (Uostalom, ni kršćanstvo zapravo ne priznaje ravnopravnost spolova.)


Kršćanstvo i islam nastali su u različitim društvenim okolnostima. Isus je davao samo načela, za života bio je stolar i propovjednik i nije imao nikakvu vlast. Prorok Muhamed je za života uspio postati i vjerski, i politički, i vojni čelnik! Kršćanstvo je prvih stoljeća postojanja bilo ilegalno i imalo je dovoljno vremena izgraditi vlastiti sustav organizacije, koji nije bio vezan uz državu. Zato je odvajanje vjere i države u kršćanstvu lakše izvedivo. Ali i to je odvajanje izvedeno tek početkom 20. stoljeća, i to ne baš dosljedno svuda u katoličkom svijetu.


Današnje vrijeme sklono je pojednostavnjenjima! Nedvojbeno je da je Mustafa Kemal Atatürk velika ličnost u povijesti Turske, ali moderna ga europska interpretacija prečesto idealizira!


Atatürk je bio general i ratni junak koji je teško porazio saveznike u I. svjetskom ratu. Neuspjelo iskrcavanje 1916. u Dardanelima jedan je od najvećih savezničkih poraza u I. svjetskome ratu. Turskom obranom zapovijedao je Mustafa Kemal koji je tada promaknut u viši čin i dobio je titulu paše. Prezime Atatürk (otac Turaka) dodijelio mu je Parlament 1934. kada je Mustafa Kemal dekretom uveo prezimena. Naime, do tada Turci nisu imali prezimena, nego samo dva osobna imena.


Generali baš i nisu simbol demokracije. Zapravo, ustroj vojske protivan je demokraciji! Vojska je strogo vertikalno ustrojena. Zapovijed nadređenog bespogovorno se sluša ma kakva bila! Nije to turska posebnost. Dovoljno je pogledati kako je general Charles de Gaulle ustrojio V. francusku republiku. Ustavom si je dodijelio i više nego kraljevske ovlasti (koje nijedan njegov nasljednik u Elizejskoj palači nije smanjio!) Da mu se po Parlamentu ne bi prtljale različite strančice, uveo je takav izborni sustav koji izrazito favorizira samo dvije najveće stranke…


Ukratko, Mustafa Kemal bio je za reformu otomanskog naslijeđa i proveo je, ali tako da on svakome zapovijeda. Nastojao je od Zapada preuzeti ono što se njemu čini dobrim za Tursku. Jedna od tih stvari bilo je i odvajanje vjere od države. Najprije je ukinuo sultanat, a dvije godine poslije i kalifat. To mu, recimo, Erdoğan kao vjernik nikako ne može oprostiti. Činjenica da je Atatürk uživao u rakiji manje je važna. (Umro je od ciroze jetre u 56. godini.)

Atatürk je i ženama pokušao poboljšati položaj u društvu. Njegova pokćerka Sabiha Gökçen bila je prva žena na svijetu koja je bila pilot ratnog zrakoplovstva. Njezino ime danas nosi drugi istanbulski aerodrom. Ali na fotografiji snimljenoj nakon vjenčanja Atatürk je odjeven potpuno zapadnjački, a njegova je supruga Latifa tradicionalno islamski pokrivena. Bila je vrlo obrazovana, studirala je pravo na Sorbonni i govorila nekoliko stranih jezika.


Atatürk se oženio tek u 42. godini 18 godina mlađom Latifom, kćerkom jednog od najbogatijih trgovaca iz Izmira/Smirne. U braku su bili samo dvije i pol godine, kada ju je Atatürk otpravio pisamcem u dva retka. Paradoks je da mu je upravo Latifa pomagala u pisanju novog zakona o rastavi braka, no u doba njihove rastave zakon je tek bio u nacrtu. Do smrti 1975. Latifa nikada javno nije rekla nijednu riječ o Kemal Paši, svom braku i razlozima rastave! Potkraj života, obolivši od raka, spalila je sva svoja i Atatürkova pisma.



Latife i Mustafa Kemal (1923.)


Atatürk je imao generalsko shvaćanje demokracije. Turska je zapravo od osnutka do 1945. bila jednostranačka država! Svu vlast imala je Republikanska narodna stranka (CHP - Cumhuriyet Halk Partisi) koju je Atatürk osnovao 1920. Današnji CHP je prema europskim kriterijima socijaldemokratska stranka koja se baš i nije snašla u višestranačju. Kada je 1945. Ataturkov nasljednik Ismet Inönü uveo pravo višestranačje, CHP je 1950. izgubio izbore i otada više nikada nije sam obnašao vlast. Posljednji put CHP je, kao koalicijski partner, kratkotrajno sudjelovao u vlasti 1995./96.


Kada su sa Zapada počele stizati zamjerke da jednostranačje baš i nije demokratsko, Atatürk je 1928. pozvao na večeru Alija Fethija, jednog od svojih najvećih prijatelja i naredio mu da osnuje Liberalnu republikansku stranku. To će, kao, biti oporba. Odredio je i koliko mjesta u parlamentu oporba može imati. Fethi se uzalud pokušao izvući moleći Atatürka da ga poštedi tako neugodne zadaće jer će se osramotiti u javnosti postajući odjednom od prijatelja i pouzdanog i vjernog suradnika neprijatelj i politički protivnik. No Atatürk nije odustao. Srećom za Fethija, eksperiment s doziranom oporbom ubrzo je propao.


Kao profesionalni vojnik Atatürk je imao najviše povjerenja u vojsku. Zato je i odredio da vojska bude „čuvar demokracije“. Na primjedbe Europe da to baš i nije demokratski, tek je Erdoğan 2003. ukinuo skrbništvo vojske nad demokracijom. Tada ga je Europa slavila kao reformatora!


Nastavljena je i čistka u medijima. Zatvoreno je 45 novina, 16 TV postaja, 23 radijske postaje, 3 novinske agencije, 15 magazina i 29 izdavačkih kuća. Uhićeno je 89 novinara, i sve to pod optužbom da su bili dio „terorističke organizacije“ imama Fetullaha Gülena, nekadašnjeg političkog mentora Erdoğana koji već dugo živi u SAD-u kamo je izbjegao u strahu da će ga Erdoğanov režim likvidirati.


Nestabilna politička situacija te tiha, ali uporna islamizacija i delaicizacija Turske ima tragične posljedice za turizam! Turska je bila 6. najveće turističko odredište na svijetu. Najprije je, zbog turskog rušenja ruskih aviona iznad Sirije, došlo do krize u odnosima s Rusijom. U 2014. čak 4,5 milijuna Rusa ljetovalo je i posjetilo Tursku. Zahladnjenjem odnosa Rusi su jednostavno prestali dolaziti. Ukupni prihod od turizma 2015. iznosio je 28 milijardi eura, što je 4,4% BDP-a. U turizmu radi 8% ukupno zaposlenih, a uz ovogodišnji pad broja turista za 40% u odnosu na prošlu godinu mnogi će ostati bez posla. Uz to, turizam se u proteklom razdoblju zadužio za 15 milijardi eura, pa će zbog drastičnog pada broja gostiju mnogi hotelijeri i turističke tvrtke propasti jer više neće moći otplaćivati kredite.


No nakon neuspjelog puča Erdoğanova je popularnost među Turcima na vrhuncu, a to je jedino što je njemu vrijedno. A kada je već riječ o turizmu, zar nije bolje da umjesto gnjavatora iz Europe, koji ne znaju ništa drugo nego prigovarati zbog nepoštovanja ljudskih i manjinskih prava, u Tursku na odmor dolaze Saudijci i ostala družina iz Perzijskog zaljeva? Oni imaju više novca i ne zanimaju ih ni ljudska prava ni razvoj demokracije.