Prosvjetiteljski protiv tehnološkog optimizma

Nedavno me jedan političar korio jer misli kako iako sam nagrađivani ekološki novinar prolazim pored novog prijedloga Plana gospodarenja otpadom kao pored turskog groblja. Ponudio mi je da mi njegov mentor malo pojasni zašto je razdvajanje otpada dobro. Ljutio se jer sam one koji se ne slažu s razdvajanjem otpada uključio u reportažu koju sam radio o Planu. Planu koji je protiv spaljivanja otpada i protiv velikih i preskupih županijskih centara za gospodarenje otpadom koji bi pripremali gorivo za spalionice i cementare.

Nekoliko dana nakon toga vodio sam okrugli stol na tu temu pa sam rekao kako mi se čini kako je tu riječ o sukobu dva optimizma. Onaj koji je za razdvajanje je prosvjetiteljski optimizam. Pobornici razdvajanja vjeruju da kad nekome kažete što je ispravno da će on nakon toga postupiti ispravno. 500 zahtjeva Zagrepčana za nove zelene otoke za razdvajanje doduše pokazuje da postoji volja građana da razdvajaju. No previd je prosvjetitelja što zaboravljaju da sve ljude ne potiče samo razum već neke i iracionalna pohlepa, glupost ili lijenost da nešto čine ili propuštaju učiniti. Ili da neki jednostavno vjeruju u tehnologiju za koju smatraju da će riješiti problem otpada na drugi način pa ne moraju misliti o pravom karakteru naše parazitske vrste na Zemlji.

I eto nas kod drugog optimizma, onog tehnološkog koji uporno tvrdi kako spalionice nisu štetne. Pobornici tehnološkog optimizma od mene traže da prestanem brinuti i diskretno me tješe da to činim jer sam nestručan. Prije svega kao nije riječ o spaljivanju već o termičkoj obradi otpada i to tehnologijom koja pušta samo čisti zrak. Tehnolozi spaljivanja žele da zaboravim popis tvari koje se mjere u ispušnim plinovima spalionicama:  kadmij, talij, živa, antimon, arsen, olovo, krom, kobalt, bakar, mangan, nikal, vanadij i svi njihovi spojevi te još 17 vrsta kancerogenih dioksina i furana. Oni žele da zaboravim požar u zagrebačkoj spalionici opasnog otpada 2002. Izgorjelo je 100 tona opasnog otpada. Podsjećam da je spalionica trebala spaljivati samo opasni otpad iz Zagreba odnosno onaj koji se pronađe tijekom sanacije odlagališta a spaljivala je otpad iz cijele Hrvatske a možda i iz inozemstva.

Što su pobornici spaljivanja još zaboravili? Zaboravili su da se država u Hrvatskoj često kod kontrole zagađenja ponaša labavo (paralelni dimnjak na istarskoj tvornici kamene vune, loše izvedena splitska sanacija tvornice azbestnih proizvoda, nedozvoljeno spaljivanje komunalnog otpada u Varaždinu…) pa kumovi „delaju“ preko noći i blagdanom svašta. I opravdano se bojati da bi i s najboljom tehnologijom spaljivali otpad od svukuda i ono što ne smiju.

Prosvjetitelji su se nadali kako je zagrebački gradonačelnik odustao od spalionice. No on samo moli građane, kojima predizborno snižava račune za odvoz otpada, da razdvajaju iako njih 15 tisuća nema ni kante a nedostaje i reciklažnih dvorišta i zelenih otoka koji su prenatrpani. Traži razdvajanje premda neće uvesti smeđu kantu za biootpad i premda je neki dan ucrtao toplovod za spalionicu u Prostorni plan a to su mu njegovi i vijećnici HDZ-a amenovali. I ne misli da bi komunalni redari trebali pred izbore njegove drage sugrađane opominjati da razdvajaju ili da ne bacaju otpad u tuđe kante. Nema promjena na bolje bez sukoba a populisti se rijetko mašu batine jer su im uvijek pune trulih mrkvi. Niti glasačima ikada govore da ne budu iracionalno pohlepni, glupi ili lijeni. Ah da, to nije više gradonačelnikova briga jer je on zapravo budući premijer.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a