Povećalo Damira Matkovića: Migranti i dalje stižu u Europu

Bruxellesu krize se brzo smjenjuju. Svi su sada zaokupljeni Brexitom pa o migrantima više gotovo nitko i ne govori, a prije nešto više od pola godine migrantska kriza je ozbiljno uzdrmala Europsku uniju.

Iako ilegalni migranti više nisu na naslovnicama, to ne znači da je kriza prestala. Prema podacima IOM-a (International Organization for Migration) od početka godine do 5. srpnja u Italiju, Grčku, Cipar i Španjolsku stiglo je 227.316 migranata.

Novi migranti izbjegavaju Grčku. „Balkanska ruta“, koja je vodila prema Njemačkoj i Švedskoj je prekinuta, a njome je tijekom prošle godine prošlo oko milijun ljudi. Sporazum EU i Turske potpisan u ožujku ove godine praktički je zaustavio dolaske iz Grčke. Naime, sporazum predviđa će se svi migranti, koji su u Grčku stigli nakon 20 ožujka, biti vraćeni u Tursku. Prema podacima UNHCR-a, broj dolazaka u Grčku potkraj svibnja spao je na oko 50-ak na dan.

Europske parlament je 6. srpnja usvojio prijedlog Europske komisije (EK) da se do 1.500 dodatnih pograničnih policajaca, iz različitih država Unije, može privremeno rasporediti u krizna područja na vanjskom rubu Schengenskog prostora gdje se pojačao priljev novih ilegalnih migranata.

Međutim i dalje je ostao neriješen ključni problem, a to je ravnomjerna raspodjela migranata po državama EU kako sav teret ne bi pao na Italiju i Grčku. Još u rujnu 2015. ministri unutarnjih poslova prihvatili su prijedlog EK da se migranti koji stižu u Europu raspodjeljuju po sistemu kvota. Nažalost, u praksi sustav „relokalizacije“ baš i ne funkcionira. Do 5. srpnja ove godine preraspoređeno je samo 2.800 migranata.

EK je u svibnju provela reformu tzv. Dublinskih pravila i ustanovila trajne kvote. Za države koje odbijaju primijeniti tu odluku predviđene su i oštre kazne. Međutim, članice iz Istočne Europe o kvotama ne žele ni čuti. Mađarska je tako za 2. listopad najavila referendum o trajnim kvotama migranata¸ s jasnom porukom vlade Viktora Orbana kako želi da Mađari kažu NE obvezujućim europskim kvotama, odnosno imigrantskoj politici Bruxellesa.

U sjeni rasprave o Brexitu, koja je zaokupila medijski prostor, od sredine proljeća znatno je oživjela tzv. „libijska ruta“, a ona je za migrante mnogo smrtonosnija nego prolazak kroz Grčku. Naime, od libijske obale do Sicilije ima oko 500 km otvorenog mora, što je za trošna i pretrpana plovila veoma često nemoguća zadaća. Ove godine već se utopilo više od 2.800 migranata koji su Sredozemnim morem krenuli prema Europi.

Za libijsku rutu EU zasad nema nikakvo rješenje. EK je u lipnju produžila pomorsku operaciju Sofija (borba protiv krijumčara ljudi na južnom Mediteranu) i proširila je obukom libijskih graničara kako bi bili sposobni zaustaviti plovila s izbjeglicama prije nego što ona stignu u međunarodne vode. No, za takvu obuku treba vremena, a i veliko je pitanje kako će to u praksi funkcionirati jer u Libiji država ne funkcionira, odnosno, golem obalni pojas koji se proteže gotovo 2.000 km nadziru dvije suparničke vlade i mnoštvo različitih plemenskih klanova.

Nevladina organizacija Human Rights Watch upozorila je 6. srpnja na neljudske uvjete u kojima žive migranti zadržani u Libiji. Dio europskih političara pak predlaže da se s Libijom sklopi isti onakav sporazum kao s Turskom, no s obzirom na kaos koji vlada u toj zemlji, takav prijedlog čini se potpuno neostvarivim.

Jedno je, međutim jasno, Europljani će morati naučiti trajno živjeti suočeni s problemom imigracije i to će biti najvažniji problem EU u 21. stoljeću.

Iako u EU volimo vjerovati da su ilegalne migracije sporadični proces vezan uz krizna područja, sigurno je da se problem imigracije neće riješiti stabilizacijom stanja u Siriji, Iraku i Afganistanu!

Postoji jedno mnogo veće i dugoročnije žarište migrantske krize. Afrika će biti trajni problem. Ondje živi više od milijardu ljudi, a kontinent doživljava pravu demografsku eksploziju. Neki demografi procjenjuju da bi do 2100. u Africi moglo živjeti čak 4 milijarde stanovnika.

Ako se demografi razilaze u procjenama, ekonomisti su suglasni: kakav god bio gospodarski razvoj Afrike, ona neće biti u stanju zbrinuti, prehraniti i udomiti toliko veliki broj ljudi. Dio stanovnika migrirat će unutar kontinenta, ali dio će bolji život biti prisiljen potražiti izvan Afrike. A Europa im je najbliže poželjno odredište.

Sporazumom EU – Turska bitno je smanjio dotok migranata iz Turske u Grčku, ali na južnom dijelu Sredozemlja dotok se ne smanjuje nego se povećava! Iako se na libijskoj ruti od početka 2014. do danas utopilo više od 10.000 osoba, afrički migranti ne odustaju od tog opasnog pomorskog puta. Bilo da bježe od rata, despotskih političkih režima, ili siromaštva, odlučni su pod svaku cijenu dočepati se Europe.

Želi li Europa sačuvati svoje socijalne stečevine, trebala bi odškrinuti svoja vrata pridošlicama koji će zamijeniti one koji odlaze u mirovinu. Međutim, lakše je to reći nego provesti. Odavno se zna da naš kontinent ubrzano stari. Većina članica EU ima negativni demografski rast, a veliki je problem što se promjene demografske strukture mogu ostvariti tek u veoma dugom vremenskom razdoblju. Usprkos automatizaciji i robotizaciji procjenjuje se da će 2050. u EU nedostajati oko 20 milijuna radno sposobnih. Gdje ih pronaći?

U većem dijelu članica EU raste pritisak populističkih i anti-imigrantskih stranaka i pokreta. Porast njihove popularnosti i utjecaja dovodi u opasnost opstanak demokratske Europe.

Nepristrani analitičari kažu kako su jedino logično rješenje sporazumi EU sa zemljama na afričkom kontinentu, kako s onima iz kojih dolaze migranti tako i s onima koje su samo tranzitne. Ti bi sporazumi trebali objediniti upravljanje izbjegličkim valom, ali i pomoći gospodarski razvoj afričkih zemalja iz kojih se najviše odlazi. Provedba sporazuma svake bi se godine raspravljala na zajedničkim konferencijama.

Da bi takav projekt uspio, najvažnije je pridobiti europsku javnost. Bez njezine potpore nema nikakvog dugoročnog plana, bez njene suglasnosti nema nikakvog dugoročno provedivog rješenja. Zato je najvažnije pitanje ima li današnja Europa, političke ljude koji su sposobni građanima objasniti što njih i njihove potomke čeka bez novog doseljavanja. Naravno, za to se doseljavanje EU treba ozbiljno pripremiti, što je zahtjevna i dugoročna zadaća. Odlaganje, nažalost, ne rješava problem. Vrijedi to za Europu, ali i za Hrvatsku, koja već danas spada među europske nacije s prosječno najstarijim stanovništvom.

Prema podacima Eurostata (2011.) Hrvatska se nalazi u skupini od deset europskih zemalja s najvećim udjelom starih (65 i više godina) u ukupnom stanovništvu. Redoslijed je sljedeći (%): Njemačka 20,6; Italija 20,3; Grčka 19,2; Portugal 19,1; Švedska 18,5; Bugarska 18,5; Latvija 18,4; Litva 17,9; Austrija 17,8; Hrvatska 17,7; Finska 17,5.

Zatvaranje u tvrđavu Europu, kao što to zagovaraju populisti, zapravo bi bio kraj Europe, a ne jamstvo njezine budućnosti.