Povećalo Damira Matkovića: Brexit i poslije njega

Odluka birača da Ujedinjena kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, kako joj je službeno ime, izađe iz Europske unije kulminacija je desetljeća latentnog euroskepticizma. Britanci zapravo nikada nisu prihvatili EU.

Otkako je 1973. ušla u tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) u Velikoj Britaniji se gotovo neprekidno vode različite kampanje za izlazak. Laburistička stranka je cijelo desetljeće nakon ulaska imala službeno stajalište da što prije treba izaći iz EEZ. I dobar dio konzervativaca trajno je skeptičan prema svim oblicima političke integracije kontinenta. Inače, na referendumu o ulasku Velike Britanije u EEZ 67% birača glasalo je „za“.

Englezi se cijelu povijest vole uplitati u zbivanja na kontinentu, ali ideja da bi netko drugi, a to je u ovom slučaju Bruxelles, imao veći utjecaj na unutarnju politiku nego Parlament u Westminsteru britanskoj je političkoj eliti oduvijek uglavnom neprihvatljiva.

Tradicija kolonijalnog imperija u kojem sunce nikada ne zalazi još je živa u britanskoj tradiciji iako tog carstva odavno više nema. No ne bi trebalo zaboraviti da dvadesetak zemalja diljem svijeta još uvijek priznaje britanskog monarha za poglavara države. Australija, na primjer, još uvijek ima generalnog guvernera kojeg imenuje Elizabeta II. (istina na preporuku australskog premijera) i koji je, uz ostalo, vrhovni zapovjednik australske vojske. Generalni guverner raspisuje izbore i imenuje premijera. Mandat mu vremenski nije ograničen odnosno, kako je to ljupko formulirano, mandat traje At Her's Majesty pleasure, što će reći koliko se prohtije Njezinom Veličanstvu. Najveći dio 20. stoljeća dužnost generalnog guvernera Australije obnašali su pripadnici visokog britanskog plemstva. I sada bi takva Britanija, s ostacima kolonijalnog carstva koji još uvijek funkcioniraju, trebala veći dio svojih državnih nadležnosti prepustiti Bruxellesu?!

Premijerka Margaret Thatcher je 1984. od EEZ-a uspjela izvući financijske olakšice u obliku trajnog rabata. Velika Britanija je netto uplatitelj, što znači da u zajednički proračun uplaćuje više nego što dobiva. Thatcher je tvrdila da je to nepravedno, jer se većina tog novca troši za poticaje poljoprivredi od čega najviše koristi ima Francuska. Ishodila je da se Velikoj Britaniji vraća 2/3 iznosa razlike između uplaćenog i primljenog novca. Riječ je o oko 3 milijarde eura na godinu. Željezna Lady bila je i protiv federalizacije Europe i protiv uvođenja jedinstvene valute.

Njezin nasljednik John Major morao je zaprijetiti ostavkom pa da parlament 1993. prihvati Sporazum iz Maastrichta kojim je dotadašnja EEZ preuređena u Europsku uniju.

Laburistički premijer Tony Blair najavio je u travnju 2004. referendum o budućem Ustavu Europske unije, ali je kasnije odustao tvrdeći da tekst ne mijenja ništa bitno kada je riječ o britanskom suverenitetu u odnosu na EU.

Moglo bi se reći da je protivljenje snažnijoj političkoj integraciji Europe konstanta britanske politike bez obzira bili na vlasti laburisti ili konzervativci. John Major je 1994. uložio veto na izbor Belgijanca Jeana-Luca Dehaena za predsjednika Europske komisije smatrajući da je Dehaene previše sklon federalizaciji Europe. S istim argumentom Tony Blair je blokirao izbor belgijskog liberala Guya Verhofstadta, a David Cameron se suprotstavio izboru Jeana-Claudea Junckera.

Zahtjevi za izlaskom iz EU pojačali su se 2008. kada je Europu zahvatila financijska kriza uzrokovana slomom američke banke Lehman Brothers.

David Cameron je želio izbjeći da Konzervativna stranka rasipa energiju debatirajući o članstvu u EU, ali kada je postao premijer nije mogao obuzdati desno krilo stranke koje je tražilo referendum o britanskom članstvu u EU. Na valovima krize počeo je i brzi uspon populističke i anti-useljeničke i anti-europske Stranke za neovisnost Ujedinjene kraljevine (UKIP).

Cameronove muke počele su 2010. kada se u novom sazivu parlamenta među zastupnicima konzervativaca našlo mnogo više euroskeptika nego u prethodnom sazivu. Njih 81 već su u listopadu 2011. uputili Cameronu peticiju za održavanje referenduma. Ponovili su to u srpnju 2012., ali sada se potpisalo 100 zastupnika. U strahu da se stranka ne raskoli i da dio članstva i zastupnika ne prijeđe u UKIP, Cameron je u siječnju 2013. najavio da će referendum o članstvu u EU raspisati do kraja 2017. (Inače, termin Brexit prvi puta se pojavio 2012.)

Ankete pokazuju da je pitanje razmjera imigracije biračima bilo najvažnije kada su glasovali za izlazak. Cameron je obećao smanjiti useljavanje, ali nije uspio. Nakon proširenja EU 2004. i 2007. Veliku Britaniju zapljusnuo je veliki val useljenika iz istočne Europe. Cameron je pokušao od Unije ishoditi ograničenje, ali je EU o tome odbila uopće razgovarati, jer je sloboda kretanja ljudi temeljno načelo na kojem počiva ideja europskog jedinstva. Birači su tako stekli dojam da je Cameron nesposoban ograničiti doseljavanje iz EU i da je Bruxelles nepopustljiv prema britanskim traženjima. Zato se treba riješiti Bruxellesa!

U kampanji su upravo useljenici proglašavani dežurnim krivcima zašto nema dovoljno škola, zašto se teško dolazi do liječnika i najteža optužba: useljenici, pa i oni iz Istočne Europe ruše nadnice i spremni su prihvatiti mnogo niže plaće od Britanaca.

Posljednji pregovori, u veljači 2016., kada je Unija samo djelomično prihvatila neke Cameronove reformske prijedloge, pojačali su dojam da je Bruxelles nepopustljiv i da ne želi dati velike ustupke kako bi Veliku Britaniju zadržao u Uniji.

Zagovornici Brexita prigovarali su da birači u Velikoj Britaniji nikada nisu glasali da ona bude dio Europske unije (EU) kakva je stvorena Ugovorom iz Maastrichta 1993. i koji je tadašnju ekonomsku zajednicu proširio na političku integraciju, o čemu nije bilo ni riječi kada je Velika Britanija ulazila u EEZ.

Iako se u kampanji David Cameron zauzimao za ostanak u EU, mnogi istaknuti konzervativni čelnici, predvođeni popularnim bivšim gradonačelnikom Londona Borisom Johnsonom, svrstali su se u suprotni tabor.

Ni Laburisti se nisu pretjerano angažirali u potpori ostanku, iako je to stranačko stajalište. Činilo im se neprimjerenim da kampanju vode zajedno sa svojim najvećim političkim protivnicima pa im je kampanja bila prilično mlaka. Podaci pokazuju da je 38% radništva, tradicionalnog uporišta Laburista, glasalo za izlazak. Zato je i redovima Laburista došlo do rascjepa. Dio stranačkih čelnika traži ostavku Jeremyja Cornbyina, smatrajući da se on kao šef stranke nije dovoljno angažirao u kampanji.

Rezultati referenduma su poznati, birači su se odlučili za izlazak, ali kako to izvesti? Članak 50. lisabonskog ugovora ne propisuje nikakav vremenski rok za aktiviranje procesa izlaska. Naime, kada se 2007. pisao sporazum nikome nije padalo napamet da bi netko jednog dana mogao zatražiti da izađe iz kluba. Odnosno, tako je formuliran da zagorča život onome tko poželi izaći na lak i jednostavan način.

Formalno, britanska vlada bi trebala pismom obavijestiti EU da je odlučila izaći. Tada počinje teći dvogodišnji rok u kojem se pregovara o uvjetima koje je predlaže država koja je odlučila izaći iz članstva. Sve sporazume o izlasku mora odobriti svih 27 članica i Europski parlament. Tek nakon formalnog izlaska mogu početi novi pregovori o novim trgovinskim sporazumima.

EU zastupa stajalište da pregovori o izlasku moraju početi odmah jer Europa ne može biti talac unutarstranačke borbe za položaj novog šefa britanskih konzervativaca! Problem je što ne postoji nikakav rok niti ikakav mehanizam koji bi prisilio britansku vladu da pismo o namjeri izlaska pošalje u Bruxelles. Ona to može zavlačiti koliko želi. Cameron je pak najavio da će zadaću slanja službenog pisma prepustiti svom nasljedniku koji će vjerojatno biti izabran tek u listopadu!

Nakon što uputi pismo, britanska vlada mora oblikovati pregovaračko stajalište. Mora odlučiti kakve odnose ubuduće želi imati s EU. Da li još uvijek Velika Britanija želi pristup jedinstvenom tržištu? Kakav status želi za državljane EU koji žive i rade u Velikoj Britaniji i za britanske državljane koji rade u državama EU? Kakav oblik trgovine žele? I tako dalje. Prema procjeni predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska, proces izlaska mogao bi potrajati i 7 godina i velika je vjerojatnost da će pregovori biti vrlo složeni i mukotrpni.

Inače, do sada je iz EU izašao samo Grenland, koji ima autonomni status unutar Kraljevine Danske. Iako Grenland ima samo 50-ak tisuća stanovnika i neznatno gospodarstvo, pregovori o izlasku trajali su 3 godine (1982. – 1985.).