Opet na Plitvicama

Prošlog listopada kritički sam se osvrnuo na rukovodstvo Plitvičkih jezera. Nedavno sam imao priliku iznova posjetiti taj nacionalni park i na moje iznenađenje... a vjerojatno i vaše... došlo je do poboljšanja! Kolo napretka ipak se okreće u Hrvatskoj!

Jesenas, požalio sam se u blogu da su Plitvice kaotično, zbunjujuće mjesto, čak i za nekog tko već četiri godine živi u Hrvatskoj. Iako na Plitvicama još uvijek nema preciznih uputa, što je veliki nedostatak u kombinaciji s idiotizmom današnjih turista, sada se barem čini da se netko tamo trsi iz petnih žila.



Put koji vodi u... sudnicu

U američkim očima, iza gotovo svakoga hrvatskog ugla čuči potencijalna sudska parnica. To je zato što mi tužimo svakog, zbog svačega. Zato smo svoje javne prostore učinili sigurnima i za najveće idiote, koliko je to moguće. Teško da ćete se ozlijediti na nekome javnom mjestu jer smo svugdje postavili ograde i rukohvate, natpise i oznake, pa onda još red rukohvata.

U Hrvatskoj je uglavnom obratno. Kad sam prošle jeseni pisao o Plitvicama, požalio sam se kako se čini opasnim hodati na tamošnjim stazama bez ikakvih ograda. Dok su neke plitvičke staze još uvijek neopasane gelenderima, duž onih opasnijih, zakrčenih turistima i na uzvisinama, postavljeni su prekrasni drveni rukohvati. Na jednome mjestu sagradili su čak i kameni zidić.

Još uvijek - birokratizirano

Čudno je kako se hrvatska birokracija može pojaviti tamo gdje je najmanje očekujete, poput dubokog predjela jednoga divnog nacionalnog parka. Bio sam na Plitvicama u sklopu grupe (s 13 američkih studenata) i propješačili smo kroz park do brodskog pristaništa. Većina studenata krenula je sa svojim profesorom na dulji obilazak, dok su se oni pametniji, a i ja s njima, odlučili ukrcati na brod.

Dakle, nalazimo se u parku, što znači da smo platili ulaznicu i nekome je pokazali kako bismo tamo uopće mogli biti. Možete zamisliti kako sam bio zbunjen kada je čovjek na brodu zatražio da mu pokažem kartu. Strpao sam je negdje u ruksak ili džep i sad sam je morao tražiti. Pitao sam ga postoji li razlika u cijeni, postoje li ulaznice s uključenom brodskom vožnjom i one bez nje. Rekao je: "Ne, sve ulaznice su iste". Zbunjen, dao sam mu svoju kartu i prilično frustriran gledao kako vadi pečat i pečatira ulaznicu. Pečat! Omiljena beskorisna stvar u Hrvatskoj! Koliko sam shvatio, pečat se ovdje koristi kao jamstvo da se gosti voze brodom samo jednom, u jednom smjeru. Moram pitati, je li to stvarno nužno? Je li možda Plitvice poharala epidemija korejskih turista koji su zauzeli sva sjedala i odbili sići s broda? Ili je u pitanju tek predostrožnost, kako se tako nešto ne bi dogodilo?

Zahtijevati od gostiju da vade svoje ulaznice i čekaju na pečat čini mi se prilično… pa… ridikulozno. Zamislite koliko bi sve išlo glađe kad biste se mogli jednostavno ukrcati na brod... Posezanje za pečatom ovdje je, kao uostalom kao i drugdje, sasvim nepotrebno i suvišno. Postoje i druge suvišnosti ili, recimo to tako, čudna rješenja za određene probleme. Kad smo došli do autobusa za razgledavanje (službenog naziva "panoramski vlak"), bilo je teško razaznati koji autobus ide u kojem smjeru. Tamo je postavljen znak kako bi poslao poruku suprotnu onoj za koju se čini da šalje. Mora da je to bilo jasno nadležnima jer srećom, tamo je bila osoba koja je mogla potvrditi jesmo li na pravome mjestu. Sjajno je kad su stvari personalizirane, ali ako vam treba osoba kako bi vam razjasnila nešto što znak očigledno ne objašnjava jasno, zašto onda ne promijeniti znak?

Pobornik zdrave pameti

Poželim da mogu biti savjetnik za hrvatske turističke destinacije. Mogao bih šetati parkom, upasti u nedoumicu, nekome to prijaviti i predložiti rješenje. Cody McClain Brown: konzultant za razboritost. Plitvice su još uvijek divne, a za vrijeme nedavnog posjeta stekao sam dojam da se netko negdje stvarno pošteno trudi. Pretpostavljam da tako funkcionira mnogo toga u Hrvatskoj. Baš onako kako je to i na vijugavim stazama koje presijecaju raskošno zelenilo i divlju prirodu Plitvičkih jezera: dva koraka naprijed, jedan natrag.


Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a