Sportaš prije svega

Ove godine su Olimpijske i Paraolimpijske igre u Riju. Brazil je jedna divna zemlja, ali ima i zika komaraca koji mogu prenijeti bolesti. Meni je drago jer tu jedino osobe s invaliditetom mogu pokazati koliko žele i mogu postići u sportu. Na posljednjim POI u Londonu 2012. godine nastupilo je 25 hrvatskih sportaša u pet sportova. Ove se godine očekuje ipak nešto više.

Volim POI jer pokazuju šarolikost svijeta i svih nacija koje se bave sportom i ujedno druže. Tu se pokazuju kako ne sudjeluju samo bogati, već i oni koji nemaju dovoljno ni novaca, a ni uvjeta za bavljenje profesionalnim sportom.
U Riju će biti isto tako puno volontera koji će pomagati osobama s invaliditetom kako bi pokazali koliko njihovi prijatelji žive u duhu sporta – brže, više i jače.
Jedna mala nezgoda kod POI jest to, što ih kod nas mediji baš i ne prate. A šteta je, jer i tu ima hvalevrijednih vrhunskih rezultata koji su stvarani čitavu godinu, nizom priprema. To samo pokazuje koliko je u Hrvatskoj nedostatna valjana svijest o tome koliko osobe s invaliditetom same ulažu u razvoj svog vrhunskog sporta.

Zanimljivo je kako HHO uopće ne vodi brigu o paraolimpijskom sportu. Predsjednik HHO-a, Zlatko Mateša ne doživljava osobe s invaliditetom pa onda tako ne percipira ni njihove dobre rezultate. To opet samo pokazuje koliko smo licemjerni i lažni kada govorimo o sportskim uspjesima osoba s invaliditetom koji se bave sportom.

Moram još jednu stvar istaknuti – svake četiri godine Hrvatski paraolimpijski odbor vodi bitku s financijama kako bi svi vrhunski sportaši otišli na Olimpijadu i onda izgleda kao „drž, ne daj“, „ povuci-potegni“, „cimaj za ruku“…A kada se dođe do vrhunskog rezultata, onda svi vičemo „Bravo“ i tapšamo ih, a primjerice gradonačelnik ekskluzivno objašnjava i obećava bolje potpore za iduće sportske rezultate. Stoga, molio bih sada lijepo sve političare da ne pričaju, već ostvare u svojim lokalnim sredinama pravo osoba s invaliditetom da se također bave sportom, bez obzira na sportske rezultate i novčane subvencije gradova, županija, općina i same države.

Dosta sam se družio sa sportašima s invaliditetom.  Možete si zamisliti kako to izgleda kada se jedna osoba s invaliditetom npr. svako jutro u 7h diže kako bi otišla na trening plivanja od 100 m pa onda isto tako još jednom navečer u 19h, uza sve ostale obveze i školu. I nikada im to nije teško jer doista iznimno jako vole sport. A to im sve pomaže fizičkom i psihičkom zdravlju.  Većina njih bavi se stolnim tenisom, boćanjem, košarkom ili plivanjem.

Što se tiče kako POI, tako i OI, tu se gaji zajedništvo, prijateljstvo i razmjena raznih drugih iskustava u pogledu invaliditeta.

A za one koji još to nisu znali, POI održavaju se otprilike 2 tjedna nakon OI, na istom mjestu – istom selu, gradu, državi. I tada strani mediji dalje prate i prenose paraolimpijce, sa jednakim zanimanjem.

U našim krajevima još nemamo tu kulturu da se jednako prate obje Olimpijade i uvijek se kao razlog izvlači nedostatak financija, što nije istina jer se tu radi ipak o nedostatku svijesti kada se radi o osobama s invaliditetom.
A hrvatski paraolimpijci postižu najbolje moguće rezultate u svojim kategorijama.

Tu dolazimo do pitanja koliko Hrvatska ulaže u paraolimpijce i njhove sportove – to opet odlučuje gospodin predsjednik HHO-a.

Da bi se moglo dati više za paraolimpijce, moglo bi se. Pogledajte samo druge zemlje koliko daju za svoje paraolimpijce.

Zna se da se jako puno novaca potroši na Paraolimpijsku i Olimpijsku godinu, što je drugi događaj nakon obično te godine i odražavanja, kao i ovo ljeto, Europskoj nogometnog prvenstva.

Po gledanosti, na žalost, prvenstvo u nogometu, vodi.

Zato, za kraj, volio bih da naši paraolimpijci ove godine u Brazilu osvoje što je više moguće medalja, ali i prijateljstva, druženja. To je to od Vašeg blogera.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a