Divota života osoba s invaliditetom

Znam da je malo čudan naslov ali ja sam čudan sam po sebi. Često sam razmišljao kako je divota života osoba s invaliditetom. Nikad se nismo pitali kako osobe s invaliditetom žive i funkcioniraju? Volimo kad nam se ljudi dive, a ustvari mi smo samo normalni ljudi kao i svi ostali bez obzira na invaliditet. Često se divim svom prijatelju Vojinu Periću koji je veliki glumac, čekam da dobije ulogu u Hollywoodu.

Zašto? Zato što je Vojin Perić sa svojim predstavama kritizira, promovira i podsjeća na osobe s invaliditetom i na njihove životne probleme. Vojin Perić je davao i drugim slijepim osobama priliku da pokažu što znaju i koji su im potencijali, što je jedna divna stvar jer da nije bilo Vojina ne bi znali za potencijale mnogih slijepih osoba.

Druga osoba, po meni, koja zaslužuje veliki naklon je Sandra Paović koja je bila zdrava osoba pa je teško stradala u prometnoj nesreći i dala je svoj maksimum da se vrati,  sa poteškoćama ali i dalje pokazuje sportski duh i optimizam da se vrati normalnom životu. Sandra Paović je pokazala još jednu vrlinu a to da nije nikoga osudila što je stradala u teškoj nesreći i nastavila je život tamo gdje je stala. U međuvremenu se zaljubila u dečka koji je isto proživio prometnu nesreću i koji je u invalidskim kolicima. I nastavili su živjeti punim plućima.

Ovi primjeri pokazuju da kad vam se život preokrene za 360 stupnjeva treba i dalje nastaviti.  Tako kad zdrava osoba potrga ruku ili nogu je sva izvan sebe i ne zna kako će si dalje organizirati život. Zato osobe koje dožive teški invaliditet uvijek nađu izlaz na drugu stranu. Ovo pišem samo zato da vas potaknem da ne klonite duhom nego uživajte u životu punim plućima, čak i oni koji imaju jedno plućno krilo.

Često se sjetim meni velike osobe koja mi je uzor, a to je Anka Slonjšak. Bila je vrhunska sportašica i žena u naponu snage kad je teško stradala u prometnoj nesreći. Anka, i uz najteži oblik tetraplegije, završila je fakultet, zaposlila se i osamostalila. Samo ova činjenica pokazuje da se može i kad je u pitanju najteži oblik invaliditeta. Zato nijedna osoba kad doživi bilo koji oblik invaliditeta ne smije odustati. Treba se i dalje obrazovati, a onda i treba dalje nastaviti tražiti bolji posao koji odgovara njegovoj spremi, ali prije svega koji može raditi bez obzira na invaliditet. Na žalost u Hrvatskoj i u drugim zemljama oko nas baš politike ne vode brigu o osobama s invaliditetom a kamoli o njihovom obrazovanju i zapošljavanju.

Još dosta dugo vremena će proći kad ćemo postati jedna Norveška, Danska, Finska, Švedska da bi dostigli mogućnost integracije osoba s invaliditeta u društvu. Isto tako ne pitamo se kako je roditeljima sa djecom s poteškoćama u razvoju kad oni moraju stalno voditi bitke sa sustavima da bi svojoj djeci osigurali normalno obrazovanje. Evo opet ćemo imati problema s osobnim asistentima u školama jer država opet nije osigurala sredstva za njihove asistente. I opet će udruge raditi posao državi i pojedini očevi i majke pisati projekte državi.

I cijelo vrijeme se vrtimo u krug i radimo vrlo male pomake za našu budućnost i za djecu s poteškoćama u razvoju.

Toliko od vašeg blogera Hrvoja Antonia Belamarića

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a