Povećalo Damira Matkovića: Turska - razlaz na vrhu

Turski premijer Ahmet Davotoğlu neočekivano je podnio ostavku. Međutim, bolji poznavatelji turskih prilika tvrde da su predsjednik Erdoğan i premijer Davotoğlu već duže vrijeme u sukobu. Kako zbog Erdoğanove namjere da upravlja baš svime, uključujući i premijerom, tako i zbog različitih stajališta o nekim važnim političkim problemima.

Davutoğlu će službeno odstupiti nakon izvanrednog stranačkog kongresa vladajuće stranke AKP (Stranka pravde i razvoja) koji će se održati 22. svibnja. Rekao je da neće tražiti novi predsjednički mandat i da će biti samo zastupnik u parlamentu. Inače, turska je tradicija da je premijer uvijek i predsjednik najveće parlamentarne stranke. Davutoğlu je 2014. na čelu AKP-a zamijenio Erdoğana koji je tada izabran za predsjednika Turske.

Prošlog tjedna, dok je Davutoğlu službeno bio u Kataru, stranka mu je oduzela pravo da kao predsjednik stranke imenuje čelnike lokalnih i regionalnih ogranaka, što je najvažnija poluga stranačkog utjecaja. Bila je to kap koja je prelila čašu.

Usput rečeno, glasine kažu kako je Erdoğan na čelo stranke postavio Davutoğlua upravo zato što ne dolazi iz svijeta politike nego iz akademske zajednice. U AKP-u nema nikakvu mrežu ni utjecaj, a to je Erdoğanu jamstvo da će iz sjene i dalje vući sve stranačke konce.

Promatrači ocjenjuju kako je iznuđena premijerova ostavka novi korak Erdoğanovih nastojanja da uspostavi apsolutnu vlast. Tko god misli drugačije od vođe mora otići.

Ahmet Davotoğlu (r.1959) politikom se profesionalno počeo baviti u 45. godini. U Istambulu je završio dvojezičnu tursko-njemačku srednju školu, a osim njemačkog tečno govori engleski i arapski. Diplomirao je političke znanosti i ekonomiju, doktorirao, i od 1990. do 2004. bio je sveučilišni profesor, najprije u Maleziji, a zatim u Turskoj. Kao priznati stručnjak za strategiju predavao je i u Ratnoj akademiji, najvišoj turskoj vojno-obrazovnoj ustanovi (1998.- 2002.).

U svojim je radovima uvijek kritizirao ideju da je Zapadna civilizacija utemeljenje imanentnih vrijednosti svijeta. U knjizi „Strateška dubina“, objavljenoj 2001. Davutoğlu je izložio novu doktrinu turske vanjske politike, a to je obnova turskog utjecaja na područjima koja su nekada bila dijelom Otomanskog carstva. Ta je područja podijelio u tri koncentrična geopolitička kruga. U „Unutarnjem krugu“ su Kosovo, Albanija i Makedonija. U „Središnjem krugu“ su Srbija, Grčka, Bugarska i Bosna i Hercegovina. „Vanjski krug“ čine Hrvatska, Mađarska i Rumunjska. Možda je i to dio objašnjenja zašto je Turcima toliko stalo do ulaganja u Hrvatsku. Ne zaboravimo da su dijelovi Hrvatske gotovo 200 godina bili pod Osmanlijama! Zauzeli su Slavoniju, Banovinu, Liku , Gacku i Krbavu te dijelove Dalmacije (Skradin, Knin, Sinj). Danas je već zaboravljeno da su Turci gotovo 150 godina držali Makarsku (1498.-1646.). Osmanlije su se iz Hrvatske povukli 1699. nakon mira u Srijemskim Karlovcima

U krugovima turskih političara Davutoğluova knjiga je odmah postala veoma cijenjeno štivo, a kada je Abdullah Gül 2002. pobijedio na izborima i postao premijer odmah je angažirao Davutoğlua kao glavnog savjetnika. Gül je 2000. postao najbliži politički saveznik Erdoğana, čija je stranka AKP tada još bila u osnivanju. Kasnije je Gül bio ministar vanjskih poslova i predsjednik Turske (2007.-2014.). Kada je 2003. Erdoğan postao premijer, angažirao je Davutoğlua kao savjetnika za vanjsku politiku i promaknuo ga u ambasadora, a 2009. imenovao ga je ministrom vanjskih poslova. Otkako je 2014. Erdogan preselio u novu Predsjedničku palaču u Ankari, golemo zdanje s 1.150 soba koje zauzima 300.000 četvornih metara, Davutoğlu je postao predsjednik AKP-a i premijer.

Iako su se javno rastali kao prijatelji, čini se da odnosi i nisu baš tako prijateljski: Erdoğan je procijenio da se Davutoğlu počeo ponašati previše samostalno i samostalno donositi odluke, kao da je zaboravio tko ga je postavio za premijera!

Ne slažu se ni oko upravljanja gospodarstvom (stopa gospodarskog rasta se jako usporila), Davutoğlu je za nastavak pregovora sa zabranjenom Kurdskom radničkom stranko, Erdoğan je čvrsto protiv!

Davutoğlu je praktički sam vodio pregovore s EU oko rješavanja migrantske krize i za Tursku uspio ishoditi obećanje ukidanja viza za turske građane koji žele putovati u EU, povećanje financijske pomoći za zbrinjavanje izbjeglica s 3 na 6 milijardi eura i ubrzanje pregovora o punopravnom članstvu Turske u EU. Turski mediji navode da je Davutoğlu, bez savjetovanja s Erdoğanom, ponudio kancelarki Merkel i EU da Turska prihvati natrag sve izbjeglice koje su u Grčku stigle nakon 20. ožujka. Erdoğanu se to nije svidjelo, a zamjerio mu je i pokušaj da se sastane s predsjednikom Obamom. Kao što je poznato, Obama se izbjegava sastati s Erdoğanom za kojeg drži da svojom politikom ugrožava demokraciju u Turskoj.

Uklanjanjem Davutoğlua, Erdoğan je – kako piše New York Times – gotovo završio preobrazbu iz demokrata u autokrata. Kada je 2003. postao premijer, Zapad ga je slavio kao reformatora koji želi pokazati da islam i demokracija mogu mirno koegzistirati. U prvih nekoliko godina Erdoğan je zaista proveo neke reforme koje su Tursku približile zapadnim demokratskim standardima, ali je onda zaokrenuo u smjeru postupne islamizacije društva.

Iako je prema Ustavu predsjednik republike iznad političkih stranaka, Erdoğan će sam izabrati novog predsjednika stranke AKP, koji automatski postaje i novi premijer. Treba mu bezuvjetni poslušnik koji će provoditi Erdoğanov plan da se promijeni Ustav i uvede predsjednički sustav, što vjerojatno uključuje i nove prijevremene izbore. Naime, nakon prijevremenih izbora u studenome 2015. AKP je uspio vratiti apsolutnu većinu, ali za promjenu Ustava potrebna je dvotrećinska većina u parlamentu. Iako je najveća Erdoğanova želja zamjena parlamentarnog sustava predsjedničkim, u stvarnosti on već drži sve poluge vlasti, samo što to dijelom mora činiti daleko od očiju javnosti. Bilo bi mu ipak draže kada bi Ustavom dobio sve ovlasti pa da bude javni, a ne tajni sultan.

S obzirom na popularnost koju Erdogan uživa među biračima, uklanjanje Davutoğlua sigurno mu neće donijeti političku štetu.
 *Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a