Stvoriti si priliku i - uspjeti!

Još je jedan Praznik rada iza nas. I ovaj je prošao u znaku prosvjeda i govora koji zvuče gotovo utopijski. Nije to hrvatski patentirani način „proslave“ ovoga praznika. Širom svijeta ponavlja se ista priča. A malo što mijenja se u korist radnika.

Već sam jednom pisala o Radu i privilegijama, kada sam usporedila prava i povlastice u kojima uživaju hrvatski radnici u usporedbi s argentinskim. Iako su prošle dvije godine od te objave, gotovo je sve i dalje isto.

Moja dijagnoza


Pričajući o radnim navikama s prijateljima, došla sam do zaključka da sam radoholičarka. Iako neki misle da je to pohvalno, htjela bih znati uživati u svome slobodnom vremenu i posvetiti ga sebi. A sama si stalno zadajem nove stvari koje „moram napraviti“. Umjesto da se opuštam uz knjigu ili film, dođem do sjajne ideje kako je vrijeme da premjestim namještaj u stanu ili ga obnovim vlastitim rukama.

Kad idem na put ili dođem na neko novo mjesto, žao mi je što ne snimam neku videopričicu za Glas Hrvatske. Kada dođe vrijeme godišnjeg odmora, treba mi nekoliko dana pomiriti se s tim da je to vrijeme za mene, bez rada.

Suočavanje sa sudbinom

Naježim se kada pomislim da su moji djed i baka došli u zemlju za koju možda nikada prije nisu bili ni čuli. Nisu imali novca i nisu poznavali španjolski jezik. A opet snašli su se i podignuli obitelj u Argentini - koja im je tada pružila mogućnosti života od vlastita rada.

Pola stoljeća kasnije mnogi su Argentinci krenuli u svijet u potrazi za novim životnim mogućnostima od vlastita rada. To se sada događa i u Hrvatskoj. Mladi traže priliku vani. Vrlo mi je žao kada čujem da odlaze iz zemlje. Iako nisam došla u Hrvatsku zbog poslovnih mogućnosti, jako sam se potrudila stvoriti ih. I stvorila sam si ih.

Nesigurnost koja tjera naprijed

Moji je san bio živjeti u zemlji koju sam voljela bez poznavanja i čije smo običaje i tradiciju čuvali u obitelji. I na kraju sam ostvarila svoj san. Je li cijena bila velika? Naravno da jest. Je li vrijedilo? Naravno da jest. Kada me pitaju bih li se vratila, uvijek se iznenade kada kažem da ne bih. Volim Argentinu, ondje su svi moji najmiliji, ali Hrvatska je moj dom.

Tu sam si stvorila poslovne prilike. Tu sam samoj sebi stalno dizala granicu između mogućeg i nemogućeg. Sama se tjerala da se snađem. Bila sam sama. Možda me ta nesigurnost koju osjećaš kada nemaš nikoga svog tjerala da ne odustanem. Nijedan posao nije mi bio težak. A sada si mogu priznati da sam uspjela. Radim ono što volim. Volim ono što radim – radoholičarka sam.

Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života Mariana Cámpera provela je u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ona na događaje u Hrvatskoj pokušava gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radi u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga radija – na Glasu Hrvatske, ima priliku upoznati španjolsko govorno područje s događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a