Povećalo Damira Matkovića: Oživljava li sredozemna izbjeglička ruta?

Nakon prividnog zatišja, za koje je zaslužno i zimsko vrijeme, nepovoljno za plovidbu, čini se da s dolaskom proljeća oživljava sredozemna izbjeglička ruta.

U dva odvojena brodoloma, samo u jednom danu, pred libijskom obalom utopilo se 100 migranata koji su iz libijske luke Sabratha krenuli prema Europi. Talijanska obalna straža preživjele je prevezla do otoka Lampeduse i sicilijanske luke Pozallo.

Preploviti od libijske obale do Lampeduse ili Sicilije mnogo je zahtjevniji pomorski zadatak nego doploviti od turske obale do grčkih otoka Lesbosa ili Chiosa koji su od kopna udaljeni 10, odnosno 5,5 kilometara. Od Sabrathe do Lampeduse ima 308 km, a od Lampeduse do Agrigenta na Siciliji 224 km.



Prema podacima IOM-a (International Organization for Migrants) ove je godine, do 27. travnja, do Italije stiglo 27.265 migranata. Inače, od početka izbjegličke krize 2014. u Italiju je iz Libije morem stiglo više od 350.000 migranata iz svih krajeva svijeta.

Nekada su preko Mediterana iz Libije najviše stizali Sirijci i Eritrejci, sada ih je najviše iz sjeverne i subsaharske Afrike. Etiopija ima gotovo 100 milijuna stanovnika, a radnička je plaća ondje od 27 do 40 dolara, odnosno od 175 do 260 kuna na mjesec. Zar to nije dobar razlog za odlazak u Europu? U odnosu na ukupni broj stanovnika, među migrantima je izrazito veliki broj Eritrejaca. Od neovisnosti 1993. u toj zemlji, osim lokalnih, nikada nisu održani nikakvi izbori. Dopušten je samo vladajući Nacionalni front za demokraciju i pravdu predsjednika Isiasa Afwerkija, koji je od neovisnosti i predsjednik Parlamenta. Vojni je rok obavezan i za muškarce i za žene. U teoriji traje 18 mjeseci, ali u praksi ovisi o zapovjednicima pa se u vojsci u prosjeku ostaje 6,5 godina, a zabilježeni su i slučajevi da su neki vojsku služili i 12 godina.

Iako zapravo broj migranata koji preko Sredozemlja stižu do Italije ne bilježi porast u odnosu na isto razdoblje prošle godine, vlade EU-a strahuju da će zatvaranje balkanske rute dovesti do povećanja broja onih koji se preko Libije pokušavaju dočepati Europe.

Pitanje je kako to spriječiti. U Turskoj ipak postoji organizirana vlast, a u Libiji je potpuna anarhija. Zemlja je praktički u raspadu. Postoje tri vlade koje za sebe tvrde da su libijska vlada! U Tripoliju, Benghaziju i Tobruku. Ipak, treba reći da je nedavno vlada u Tripoliju pristala dijeliti vlast s onom iz Tobruka, ali Benghazi i dalje ne želi s njima imati posla.

Mogu li se krijumčari ljudi onemogućiti samo raspoređivanjem ratnih brodova ispred libijske obale? Italija predlaže da se sve migrante koji dođu do njezinih obala promptno vraća u Libiju. Barack Obama je na nedavnom sastanku G-5 u Hanoveru obećao će SAD poslati pomorske snage u međunarodne vode ispred Libije.

Veliko je pitanje što ratni brodovi, pa i oni najsuvremeniji mogu učiniti protiv krijumčara ljudi, jer oni napuštaju plovila još u libijskim teritorijalnim vodama prepuštajući ih neiskusnim pomoćnicima ili samim migrantima.

Čak ako Europljani i dobiju dopuštenje da uđu u libijske teritorijalne vode, ni to im neće bitno pomoći. Većina plovila kojima stižu migranti gumeni su čamci za napuhavanje. Krijumčari u njih ne ulaze. Na obali potrpaju ljude u čamce i prepuste ih sudbini. Samo bi vojna prisutnost na kopnu mogla spriječiti te odlaske. Ali tko će slati svoje vojnike u Libiju? Osim toga, libijska obala dugačka je više od 2.000 km! Koliko bi vojniku trebalo za nadzor obale?

Krijumčari migrante prevoze i drvenim ribaricama. Može li se i kako provjeriti baš svaka ribarica koja isplovljava iz libijskih luka? Ili da NATO jednostavno bombardira sve luke i uništi sve ribarice? Jasno je  da je takav plan neostvariv.

Ni deportacija nije rješenje! Kojoj vladi ćete vratiti migrante? Međunarodna zajednica priznaje onu u Tripliju, ali ta se vlada u praksi bori za opstanak i njezin je utjecaj veoma ograničen.

Nije jasno ni kako desetke tisuća migranata vratiti u zemlju koja nema nikakve odgovarajuće prihvatne kapacitete, a ondje ne funkcionira ni pravna država koja bi migrantima zajamčila bar minimalna prava. Cijela je Libija zapravo ratna zona. Preživjeli pričaju da su ih čak i iz logora koje teoretski nadzire vlada u Tripoliju, a u kojima je očajno humanitarno stanje, čuvari prodavali milicijama i krijumčarima.

Dok EU razmišlja što poduzeti s migrantima koji nastavljaju dolaziti preko Sredozemnog mora, europske institucije drma novi skandal. Na prošlotjednoj plenarnoj sjednici Europskog parlamenta (EP) klub liberalnih demokrata upozorio je da sporazum koji su dogovorili Europsko vijeće i Turska o zaustavljanju dotoka migranata iz Turske u Grčku (Europu) i koji je predstavljen kao početak rješenja krize u vezi s azilom zapravo uopće nije sporazum u smislu međunarodnog prava!

Pravni stručnjaci upozoravaju na zakulisnu igru pravnih savjetnika Europske komisije. Njima je bilo jasno da bi riječ „sporazum“ (accord) mogla prouzročiti još više nevolja planu koji je ionako kontroverzan! Još 19. travnja EK je govorila o „Sporazumu EU – Turska“ da bi sljedećeg dana „sporazum“ postao „deklaracija“ (déclaration) čiji je sadržaj objašnjen u „priopćenju za tisak“. 

Profesorica prava na ULB-u (Université libre de Bruxelles) Marianne Dony smatra da nešto sa sporazumom nije u redu: „Umjesto da imamo Sporazum koji je u formalno pravnom smislu potpun, nalazimo se pred nedefiniranim pravnim tekstom", kaže Marianne Dony, profesorica prava na ULB-u (Université libre de Bruxelles) – Osim što je to priopćenje za tisak, nije jasno što bi to trebalo biti.“ Teško je zamisliti da priopćenje za tisak ima neki pravni učinak. U Komisiji pak odgovaraju da su se države članice dogovorile o načinu djelovanja. Prioritet je, kažu, bio pronaći nešto što funkcionira u najkraćem roku.

Izbjegavajući riječ „sporazum“ EK je vješto zaobišla Europski parlament, i europarlamentarci joj to ne mogu oprostiti. Ukratko, EP nije odobrio tekst, a trebao je biti u prilici to učiniti.

Taj bi se tekst mogao opisati kao međunarodni sporazum EU-a dogovoren s trećom zemljom. EU i Turska zajedno su odlučile zaustaviti ilegalnu imigraciju s turskih obala. U tu svrhu obvezale su se da će poštovati neke obveze, kao što je naprimjer već čuvena razmjena „Sirijac za Sirijca“. Ali lisabonski sporazum predviđa da međunarodni sporazum s trećom zemljom mora odobriti Europski parlament. Malom promjenom termina EK je izbjegla raspravu u EP-u, gdje sporazum možda i ne bi prošao. Parlamentarci poručuju EK i Jeanu-Claudeu Junckeru da se to više ne smije ponoviti te da će se parlament, kada za to dođe vrijeme, izjasniti o ukidanju viza turskim građanima, što je glavni uvjet Turske da nakon lipnja nastavi s EU-om surađivati u vezi s izbjegličkom krizom.

S obzirom na prilično nezadovoljstvo u EU-u sa sadašnjom Erdoğanovom Turskom, skeptičniji analitičari već sada predviđaju da će EK drage volje prepustiti EP-u odluku o vizama za Turke. Zbog brojnih uvjeta koje Ankara nije ispunila, a i ne može ih do lipnja ni ispuniti, velika je vjerojatnost da će parlament odbiti ili strogo ograničiti ukidanje viza turskim državljanima. EK će tako spasiti obraz, ali veliko je pitanje kako će u slučaju negativnog odgovora reagirati Ankara.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a