Povećalo Damira Matkovića: EU – kako udovoljiti Turskoj?

Nakon što je, barem privremeno, nakon dugih mjeseci uspjela utišati nezadovoljstvo koalicijskih partnera njezinom politikom prema imigrantima, kancelarka Angela Merkel zaputila se u Tursku s dobrim vijestima: Europska unija će do lipnja Turskoj uplatiti 1,5 milijardu eura za troškove zbrinjavanja izbjeglica.

Bilo bi možda logično da je u Tursku išla povjerenica EU za vanjsku politiku Federica Mogherini, a ne kancelarka Merkel, ali zna se kod koga je blagajna!

S njemačkom kancelarkom u kratki posjet Turskoj otputovali su predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk i povjerenik EU za pravne poslove Frans Timmermans. Njihova je glavna zadaća bila uvjeriti Tursku da Unije nema figu u džepu i da će poštovati nedavno potpisani sporazum EU i Turske o readmisiji izbjeglica.

U izbjegličkom kampu Nizip 2, nedaleko od pograničnog grada Kilisa, na jugo-istoku Turske, oko 1.400 km od Istambula. Europsko izaslanstvo dočekao je turski premijer Ahmet Davutoğlu koji je Europljanima otvoreno zamjerio da se ne drže sporazuma, te da ako se tako nastavi, ni Turska više neće imati razloga pridržavati se odredbi sporazuma.

To je pak Europljanima najgora moguća vijest! Naime, od potpisivanja sporazuma zaista se dramatično smanjio broj izbjeglica koji ilegalno pokušavaju stići na grčke otoke najbliže turskoj obali. Ujesen 2015. na otoke Lesbos i Chios u prosjeku je stizalo 6.000 do 10.000 izbjeglica na dan, a sada ih stiže 100 do 130. Izbjeglički val je smanjen, ali ne i zaustavljen! Koliko će se izbjeglica pokušati dočepati Grčke zapravo ovisi o dobroj volji Turske.

No, Turska Europljanima postavlja uvjete od kojih ne želi ni odustati, ni zamijeniti ih nekim kompromisom. Davutoğlu je kancelarki ponovio da Turska očekuje dosljednu provedbu sporazuma, a to znači isplatu obećane financijske pomoći od 6 milijardi eura za zbrinjavanje izbjeglica, ubrzanje pregovora o punopravnom članstvu Turske u EU i ukidanje viza turskim državljanima koji putuju u Europsku uniju.

Ne bude li do lipnja riješeno pitanje ukidanja veza, Turska će smatrati da više ne treba ispunjavati odredbe sporazuma! Ankara sumnjiči EU da nastoji ograničiti ukidanje viza i to tako da se ono primjenjuje samo na neke skupine (studenti, poslovni ljudi), da bude uvedeno kao privremena mjera i da se odnosi samo na neke države EU, a ne na sve. Za Tursku je to potpuno neprihvatljivo. Europska komisija bi svoje izvješće o viznom režimu trebala predstaviti 4. svibnja. Nije tajna da se mnoge članice EU protive ukidanju viza Turcima. S obzirom na politiku Ankare prema kurdskoj manjini, mnogi strahuju da bi jednostavno ukidanje viza potaknulo novi izbjeglički val – turske Kurde. Nitko točno ne zna koliko Kurda živi u Turskoj, procjene se kreću od 12 do 25 milijuna, ali je sigurno da su stotine tisuća progonjene od turskih vlasti i da prema međunarodnom pravu imaju pravo na azil. Jedino se trebaju dočepati europskog tla.

Ni s punopravnim članstvom nije mnogo bolje. Bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy otvoreno se suprostavljao turskom članstvu i predlagao da se Turskoj dodijeli status pridruženog člana. Cijelo vrijeme svog predsjedničkog mandata (2007. – 2012.) Sarkozy je blokirao pregovore EU s Turskom. Drugi upozoravaju da bi zbog velikog broja stanovnika, 2015. bilo ih je 78,7 milijuna, Turska dobila veliki broj mjesta u europskim institucijama te da bi njezin glas mogao često biti presudan. Nastavi li se rast stanovništva u Turskoj sadašnjim tempom, ona će za nekoliko godina prestići Njemačku, koja je danas s 81,8 milijuna stanovnika najmnogoljudnija zemlja Europske unije.

Na obali Eufrata, na ulazu u izbjeglički kamp Nizam-2, u kojem je smješteno 4.800 sirijskih izbjeglica, europsko izaslanstvo dočekao je veliki natpis „Dobrodošli u Tursku, zemlju koja je prihvatila najveći broj izbjeglica na svijetu.“ Prema službenim podacima, u Turskoj je registrirano 2,7 milijuna sirijskih izbjeglica, ali samo 300.000 smješteno je u kampove kojima upravlja država.

Posjet su pratile stotine novinara i tv ekipa, ali njima nije bio dopušten ulazak u kamp. Nizip-2 je u neku ruku ogledni kamp za strane goste. Centri u kojima su smješteni ilegalci iz Pakistana i Afganistana nisu ni približno tako dobro održavani.

Nevladine i humanitarne organizacije žestoko su kritizirale posjet tvrdeći kako se radi samo o predstavi za medije. Humanitarci zamjeraju što su na sirijskom teritoriju kampovi s desecima tisuća izbjeglica kojima Turska ne dopušta prelazak granice. Počne li rusko-sirijska ofenziva na Alep, a ona se upravo priprema, u pogranično područje s Turskom mogle bi stići nove desetine tisuća izbjeglica.

Činjenica je da je Turska između čekića i nakovnja! S jedne strane od nje se traži da primi sve sirijske izbjeglice, a s druge da blokira njihov odlazak prema Europi.

Prema sporazumu s EU, Turska se obavezala da će primiti natrag sve migrante koji su na grčke otoke stigli nakon 20. ožujska 2016. (nešto manje od 8.000 osoba) i da će spriječiti odlaske prema Grčkoj. Za svakog vraćenog sirijskog izbjeglicu, EU će izravno iz logora kao što je Nizip-2 uzeti jednog sirijskog izbjeglicu koji je registriran i ima papire. No, i to ima granice: riječ je o najviše 72.000 osoba!

Međutim provedba sporazuma je spora. Od 20. ožujka iz Grčke je u Tursku vraćeno 325 migranata, a iz turskih kampova EU je uzela 103 sirijske izbjeglice.
U međuvremenu, kancelarka Merkel sa svojim je koalicijskim partnerima, socijal-demokratima (SPD) i bavarskim demokršćanima 14. travnja postigla dogovor o politici azila. Ona se ukratko može sažeti kao „tražiti i podupirati“.

Njemačka je svojim izbjeglicama predložila put integracije sastavljen od obaveza i zadaća. Taktički, kancelarka je uspjela istodobno zadovoljiti i lijeve i desne. Da ugodi demokršćanskoj desnici ostavljena je mogućnost protjerivanja migranata koji odbijaju integraciju, a ljevici je namijenjeno „otvaranje tržišta rada“.

Integracijski plan temelji se na pretpostavci da će golema većina izbjeglica ostati u Njemačkoj čak i kada završi rat u Siriji. Ne ponavljaju pogrešku koju su učinili 60-ih kada su bili uvjereni da su inozemni radnici (Turci) zaista samo „gostujući radnici“ (Gastarbeiter) koji će se, čim zarade nešto novca i kupe automobil, odmah vratiti u svoj zavičaj u Anatoliji ili na Balkanu.

Sada namjeravaju uložiti u učenje jezika i obrazovanje došljaka kako bi ih pripremili za izlazak na tržište rada. Kada je počeo izbjeglički val činilo se da su sve sirijske izbjeglice koje stižu u Njemačku inženjeri, informatičari i liječnici. Stvarnost je potpuno drugačija. Većina njih nema nikakvo formalno stručno obrazovanje. Tek ih treba obrazovati i pripremiti za rad.

Izbjeglicama će biti otvoreno tržište rada. U najrazvijenijim pokrajinama, u kojima je najmanja nezaposlenost, direktori kompanije više neće morati provjeravati ima li za radno mjesto možda kandidata Nijemaca. Uz to, za izbjeglice će biti otvoreno 100.000 novih radnih mjesta, uglavnom na poslovima od javnog interesa. No financijska potpora i dalje će ostati.

U zamjenu, Nijemci za izbjeglice imaju visoke zahtjeve. Moraju živjeti u mjestima koje im odredi vlast, kako bi se izbjegla prevelika koncentracija u velikim gradovima. Dodjela dozvole boravka i socijalne pomoći temeljit će se na procjeni napora izbjeglica da se integriraju u njemačko društvo. Njemačka, dakle, izbjeglicama nudi win-win nagodbu, i to uz trošak od 10 mlrd. eura na godinu. Problem je što niti jedna druga članica unije svojim izbjeglicama nešto slično ne može (ili neće!) ponuditi.

Usprkos realnoj mogućnosti da budu vraćeni, izbjeglice i dalje stižu na grčke otoke. Nakon zatvaranja grčko-makedonske granice procjenjuje se da je u Grčkoj ostalo „zatočeno“ oko 50.000 izbjeglica. Budući da preko Makedonije više ne mogu do Zapadne Europe, a natrag u Siriju, Afganistan ili Somaliju im se ne ide, jedina im je mogućnost da iz Grčke uđu u Albaniju i zatim preko Otrantskog tjesnaca do Italije. Od Valone do Otranta tek je nešto više od 50 nautičkih milja, a to se malim plovilom može preploviti za otprilike 6 sati. Međutim, s obzirom na granične kontrole i relativno mali broj raspoloživih plovila, teško je očekivati neki veći broj izbjeglica na talijanskoj strani Jadrana.

Jednako je tako neutemeljen i strah od velike navale izbjeglica u dubrovačko primorje. Čemu se probijati preko teško prohodnih albanskih i crnogorskih planina, da bi se došlo do mjesta koje je od talijanske obale udaljenije nego Saranda ili Valona. Pojedinačnih slučajeva će vjerojatno biti, ali izbjegličkog desanta na Konavle sigurno neće biti.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a