Povećalo Damira Matkovića: Turske vlasti nastavljaju pohod na medije

Dok mu se EU umiljava oko emigrantske krize, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koristi priliku za obračun s medijima koji mu nisu skloni. U petak 4. ožujka istanbulski sud izdao je nalog da se Zaman, najveći turski dnevni list dnevni list stavi pod skrbništvo države. Sud nije dao nikakvo obrazloženje za takvu odluku.

Već iste večeri policija je navečer zauzela zgradu Zamana te suzavcem, vodenim topovima i gumenim mecima rastjerala prosvjednike koji su se okupili oko sjedišta redakcije. Država je imenovala novi upravni odbor koje je odmah smijenio glavnog urednika Abdülhamita Bilicija i svim novinarima isključio internetski pristup bazi podataka lista.

Medijska grupa Zaman osim istoimenih novina i engleskog izdanja Today's Zaman ima i agenciju vijesti Cihan, 2 TV kanala te nekoliko manjih lokalnih i regionalnih listova. Dnevna naklada Zamana iznosila je 650.000 primjeraka.

Iako nema službenog objašnjenja, čini se da je najveći grijeh Zamana to što ne veliča predsjednika Republike nego ga, dapače, često kritizira. Uz to, vlasti optužuju Zaman da je povezan s imamom Fethullahom Gülenom, a to je u Erdoğanovoj Turskoj gotovo ravno optužbi za veleizdaju.

Zaman se ozbiljno zamjerio predsjedniku Erdoğanu kada je 2013. objavio niz članaka o korupcijskoj aferi u koju su bili upleteni predsjednikovi najbliži suradnici pa čak i dva njegova sina. Otada je novinarima Zamana zabranjen pristup svim službenim konferencijama za medije, oglašivače se pritišće da otkažu oglašavanje, a redakciju pretresaju porezne i druge inspekcije. Vlasti su optužile Gülena da on stoji u pozadini objavljivanja te afere i da je na taj način pokušao srušiti legalnu vlast. Sudi mu se u odsutnosti, jer Gülen još od 1999. živi u SAD.

Izvan Turske, Fethullah Gülen široj je javnosti relativno nepoznat, a riječ je o jednom od najutjecajnijih muslimanskih intelektualaca na svijetu. Zagovornik suvremenog i tolerantnog islama, upravo je Gülen bio duhovni mentor Recepu Erdoğanu i svojim utjecajem pomogao da Erdoğan i njegova stranka AKP (Stranka pravde i napretka) osvoje vlast. Kasnije su se razišli i postali najljući politički protivnici.

Fethullah Gülen (r. 1942.) sebe smatra prorokom, a mnogi na Zapadu, posebno u SAD, slave ga kao reformatora, promicatelja tolerantnog islama, učenjaka i prosvjetitelja iako od formalne naobrazbe ima samo 5 razreda osnovne škole. Kasnije je završio i tečaj za propovjednike.

Gülen je duhovni vođa pokreta koji on naziva Hizmet (služenje) i čiji utjecaj daleko prelazi turske granice. Posvuda u muslimanskom svijetu, od Kenije do kazahstana, Hizmet osniva škole, medije i ekspertne skupine. Ima milijune pristaša i raspolaže milijardama dolara.

Hizmet nema nikakvav formalni ustroj, nema vidljive organizacije, nema službenog članstva, pa ipak brzo bi mogao postati najveća svjetska muslimanska mreža. Promiče rad za opće dobro, s naglaskom na čovjekoljublju, marljivom poslu i obrazovanju. U Turskoj ima milijune sljedbenika raspoređenih po svim razinama vlasti:  policiji, tajnim službama, pravosuđu, pa čak i u samoj stranci AKP. Financira se dobrovoljnim prilozima sljedbenika koji od 5% do 20% svojih prihoda doniraju organizacijama bliskim Hizmetu.

Hizmetove škole opremljene su vrhunskom Hi-tech opremom, a mnogi su polaznici stipendisti poslovnih ljudi, pristaša Gülenovih ideja. Iako su škole laičke, očekuje se da učitelji budu primjer uzornog vjernika. Pušenje, alkoholna pića i razvod braka smatraju se nepoželjnima. Ova mješavina filantropije i biznisa jako privlači turske poslovne ljude i oni obilato financiraju Hizmetove škole. Smatraju da polaznike, buduće turske poslovne ljude, odlično priprema za poslovanje na novim tržištima Afrike i Središnje Azije, ali i za širenje utjecaja Hizmeta u tim zemljama.

No, postoji i druga strana medalje. Kritičari tvrde da je pravi cilj Hizmeta osvajanje vlasti i uvođenje konzervativnog islamizma te dokidanje bilo kakve oporbe. Gülen u javnim istupima često ponavlja da su u doba Otomanskog carstva muslimani i ne-muslimani mirno živjeli, jer je upravo carstvo stvorilo okruženje tolerancije. Pa zar nije turski sultan poslao u Španjolsku brodove po Židove i Maure koje su prognali Ferdinand i Izabela? Gülen tvrdi da se mirna koegzistencija vjerskih zajednica u svijetu može obnoviti jedino pod vodstvom Turaka te da Turci koji slijede njegovo učenje o promicanju tolerancije moraju postati novi svjetski vođe. Vlasti su 2013. zatvorile mrežu privatnih škola Hizmeta u Turskoj. I nizozemska vlada je 2009. ispitivala rad Hizmetovih škola. Zaključila jeda one izrazito rade protiv integracije Turaka u nizozemsko društvo, pa im je ukinula državnu potporu.

Problem je da Gülen, baš kao i Erdoğan, osnivača suvremene laičke turske republike Kemala Mustafu Atatürka smatraju lošim muslimanom i lošim Turčinom iako, istina, to još ne govore izravno.

Engleska verzija Zamana (Today's Zaman) često se značajno razlikuje od izvornika. Primjedbe o neprijateljima Islama, perfidnim Armencima, Mossadovim spletkama redovito su izbačene iz engleskog izdanja, baš kao i svi komentari koji odudaraju od poruke multikulturalne tolerancije.

Okupaciju Zamana i stavljanje pod državno skrbništvo osudili su EU i SAD. Unija je upozorila Tursku na obveze koje je preuzela kao zemlje kandidat za članstvo, a posebno na one koje se odnose na slobodu medija. Turska vlada je kratko odgovorila kako ona nema ama baš nikakve veze s događajima u listu Zaman jer se ne radi o političkom nego o pravosudnom postupku, a u Turskoj je sudstvo neovisno.

Od 2013. vlasti polako stežu obruč oko neovisnih i oporbenih medija. Provedene su i čistke u policiji i pravosuđu. Potkraj mjeseca trebalo bi početi suđenje dvojici novinara oporbenog lista Cumhuriyet Canu Dündaru i Erdemu Gülu jer su objavili da Turska oružjem snabdjeva ISIL. Prijeti im doživotni zatvor.

Prošlog tjedna zabranjena je pro-kurdska TV postaja IMC pod optužbom za „propagandu terorizma“ u korist zabranjene Radničke partije Kurdistana (PKK). U listopadu je pod skrbništvo države stavljen holding Koza-Ipek, blizak Gülenu, koji je imao dva dnevna lista i 2 TV kanala koji su otada zatvoreni i ukinuti.

Neovisni tisak, ili barem ono što je od njega preostalo oštro zamjera Europskoj uniji da je spremna žrtvovati slobodu medija u Turskoj samo da bi se s Turskom lakše nagodila oko zaustavljanja migrantskog vala. Prema godišnjem izvješću organizacije Reporteri bez granica (Reporters sans frontières) od ukupno 180 zemalja, po slobodi medija Turska je na 149. mjestu.