Povećalo Damira Matkovića: Zaboravljena uloga Zadra u crkvenom raskolu

Zračna luka u Havani prošloga je tjedna ušla u vječnost kao mjesto na kojem su se prvi puta u povijesti sastali rimski papa i patrijarh moskovski i cijele Rusije.

Pomalo je paradoksalno da su od svih država na svijetu dva vjerska poglavara za susret izabrala baš Kubu, zemlju koja se baš i ne može podičiti demokracijom i u kojoj čvrstom rukom, već duže od pola stoljeća, vlada lokalna inačica komunističke partije.

Ipak, zašto Kuba? Susret se mogao dogoditi jedino na neutralnom terenu. Poznato je da je papa Ivan Pavao II cijeli pontifikat pokušavao posjetiti Moskvu, ali Ruska pravoslavna crkva tome se oštro protivila, sumnjičeći Vatikan da na mala vrata u Rusiju želi promicati rimokatoličku vjeru i to na taj način da preotima pravoslavne vjernike. Tako je Ivan Pavao II. posjetio 129 zemalja, ali u Rusiji nikada nije bio. Umjesto toga u Vatikanu je 1989. primio Mihaila Gorbačova i s njim razgovarao 76 minuta, što je mimo svih pravila strogog vatikanskog protokola.

Papa Franjo imao je ključnu ulogu u tajnim pregovorima u Vatikanu o obnavljanju diplomatskih odnosa Kube i SAD. Patrijarh Kiril pak jako voli Kubu. Bio je ondje nekoliko puta, a 2004. u Havani je položio temelj za gradnju ruske pravoslavne katedrale Naše Gospe od Kazana. Inače, bila je to ideja Fidela Castra koji je katedralu zamislio kao izraz rusko-kubanskog prijateljstva. Kiril je sada na Kubu stigao na poziv predsjednika Raoula Castra, mlađeg Fidelovog brata. Sastanak dvojice vjerskih poglavara u potpunoj je tajnosti dogovaran dvije godine.

U nekim hrvatskim medijima taj je susret opisan kao prvi povijesni susret poglavara rimokatolika i prevoslavaca. No, to nije točno! Rimski papa, papa Franjo, jest poglavar svih rimokatolika, ali moskovski patrijarh Kiril I. nije poglavar svih pravoslavnih vjernika. On je samo poglavar najveće pravoslavne crkve, ruske.

Pravoslavne crkve nisu centralizirane i nemaju vrhovnog poglavara. Nego svaka ima svoga. U Istanbulu, istina, sjedi patrijarh koji ima titulu ekumenskog ili vaseljenskog patrijarha, ali to je samo formalna titula. Carigradska patrijaršija jedna je od 14 autokefalnih pravoslavnih crkava i vaseljenski patrijarh samo je prvi u časti među jednakima. To mu je priznato na ekumenskom koncilu 381., kada je Carigrad dobio status „drugog Rima“. Patrijarh osobno ili preko izaslanika posreduje u sporovima između crkava, a ima i ulogu glasnogovornika pravoslavlja, posebice u ekumenskim susretima s drugim kršćanskim crkvama.

Kiril ima titulu koju na hrvatski prevodimo kao „patrijarh moskovski i sve Rusije“. U ruskom izvorniku ona glasi Патриарх Московский и всея Русu, što je neprevodivo bez dodatnog objašnjenja. Te Rusi (u množini!) zapravo su male proto-države koje su na području današnje Rusije osnivali Vikinzi ili Varjazi i riječ Rus izvorno označava njih. Tek se kasnije to ime počelo koristiti i za slavensko stanovništvo koje nije imalo ni kapi vikinške krvi.

Knez Vladimir, vladar Kijevske Rusi (države) prešao je 988. na kršćanstvo i to se smatra početkom ruske države. Još u doba Hruščova i Brežnjeva tvrdnja da su Vikinzi osnovali prvu rusku državu bila je zabranjena! Što to znači? Da Slaveni nisu bili u stanju osnovati državu nego je to morao napraviti netko drugi? Slavni sovjetski disident Andrej Amalrik napisao je o tome 1963. doktorsku disertaciju, ali mu je odbijena, a on izbačen sa sveučilišta i protjeran u Sibir!

Formalni raskol istočne i zapadne crkve dogodio se 1054., ali ga tada nitko nije ozbiljno shvaćao. U prisutnosti cara Konstantina I. papin legat, kardinal Humbert, na oltar crkve Svete Mudrosti položio je bulu kojom je izopćio i prokleo patrijarha Mihajla I. Kerularija i sve njegove suradnike. Bula je bila napisana na latinskom, pa je bizantski dužnosnici, koji su govorili grčki, nisu odmah razumjeli. Kad su je preveli i vidjeli o čemu se radi, onda je i carigradski patrijarh Mihajlo izopćio i prokleo papu i Humberta i sve njihove pomoćnike. Tek su Papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora I. na sastanku u Jeruzalemu 1964. poništili uzajamno izopćenje.

Raskol je zapečatila velika pljačka Carigrada u IV. križarskom ratu, koji je zapravo trebao biti pohod na Egipat (Aleksandrija i Kairo). Križari iz Champagne ugovorili su morski prijevoz s Venecijom, ali kada su ondje došli, ispostavilo se da su za brodove još dužni oko 80 kg srebra. Koje nisu imali. Dužd, 96. godišnji slijepi Enrico Dandolo, s križarima je tada dogovorio da će im oprostiti dug, ako za Veneciju zauzmu Zadar, koji se nešto ranije oteo mletačkoj vlasti i stavio se pod zaštitu hrvatsko-ugarskog kralja.

Križari su Zadar zauzeli, opljačkali i dijelom porušili u studenome 1202. U to se vrijeme zimi nije plovilo, pa su križari prezimili u Zadru. Duge zimske mjesece čekanja plovidbene sezone iskoristio je bizantski princ Aleksije Angel, sin svrgnutog cara Izaka II., i obećavajući veliku nagradu, križare uspio nagovoriti da umjesto Egipta napadnu Carigrad i njega postave za cara.

I zaista, križari su u travnju 1203. isplovili iz Zadra i umjesto u Egipat krenuli u pohod na Carigrad. Grad su zauzeli i temeljito opljačkali, ali Aleksija nisu postavili za cara, nego su proglasili Latinsko carstvo i za cara izabrali grofa od Flandrije koji je uzeo ime Baldwin I. S križarima je u Carigrad putovao i dužd Enrico Dandolo. Ondje je u 98. godini i umro i sahranjen je u crkvi Svete Mudrosti, koja se u nas često pogrešno naziva Sveta Sofija.

Latinsko je carstvo potrajalo tek 60-ak godina, ali Istočna i Zapadna crkva trajno su se odijelile. Na te neslavne dane podsjećaju 4 veličanstvena brončana konja na katedrali Sv. Marka u Veneciji, koje su Mlečani tada opljačkali u Carigradu. Usput rečeno, dva mletačka trgovca u Aleksandriji su 828. ukrala tijelo Sv. Marka Evanđelista i odnijela ga u Veneciju gdje se i danas nalazi u sarkofagu u katedrali Sv.Marka.

Ruski mediji pišu da je do sastanka pape Franje i patrijarha Kirila došlo zato jer taj susret odgovara interesima Kremlja. Na taj se način umanjuje napor Zapada da se Rusiju izolira zbog Ukrajine. Odgovara mu i to da se Rusija prikaže kao zaštitnica progonjenih kršćana na Bliskom Istoku i u Siriji, iako ondje zdušno pomaže režim Bašara al-Asada.

Predsjednik Putin čvrsto je povezan s Ruskom pravoslavnom crkvom. Čak se govori da je nakon smrti patrijarha Alekseja II. Ridigera (poslavenjenog Nijemca rođenog u Estoniji), između tri kandidata upravo Putin odlučio da novi patrijarh bude Kiril.

Vladimir Gundjajev (1946.), kako mu je svjetovno ime, rođen je u Lenjingradu, baš kao i Putin. Završio je sjemenište 1969. i već sa 25 godina imenovan je predstavnikom patrijarhata u Ženevi, što je vrlo „političko“ mjesto – jer trebalo je u zapadnoj javnosti poricati da su u SSSR-u vjernici izloženi progonu. Nakon zaređenja 10 godina bio je rektor Pravoslavne akademije u Lenjingradu. Od 1978. episkop i zatim mitropolit Smolenska i Kalinjingrada, i naposlijetku „ministar vanjskih poslova“ moskovskog patrijarhata. Bivši disidenti kažu da bi mu, bez suradnje s KGB-om, takvu karijeru bilo nemoguće ostvariti. Kiril je odšutio aneksiju Krima, ali je glasno podržao rusku intervenciju u Siriji.

Bilo kako bilo, sastankom na Kubi papa Franjo i patrijarh Kiril otvorili su novu stranicu u odnosima dviju crkava.