Reportaža iz Pariza

U sjećanju francuske nacije petak trinaesti poseban je datum, a događaji ovog petka trinaestog u kolektivno sjećanje urezat će se kao najveće krvoproliće na francuskom tlu nakon Francuske revolucije. Pariz nikada nije bio tako sumoran, pust i tih grad kao ovaj vikend. Čini se da su Francuzi odlučili pratiti upute tamošnjih vlasti i ostati zatvoreni u svojim kućama zbog straha i panike koji su zavladali gradom.

Francuska prijestolnica Pariz od sinoć broji žrtve krvavog napada koji je ostavio cijelu naciju u šoku. Današnji Pariz nije grad o kojem se može čitati u knjigama i turističkim vodičima, već sumorno mjesto u kojem se tiho odaje počast žrtvama napada. Prema izvještajima turističkih agencija, velik broj turista vraća se kući jer se ne osjećaju sigurno, velik dio Pariza je zatvoren za javnost, a u one kvartove koji su dostupni ne ide se zbog straha.

Protok informacija bio je usporen jer nitko nije znao što se točno zbiva u gradu. Dnevne novine nisu pisale o aktualnim događajima, već su se vijesti širile iz agencija. Nakon što su francuski mediji objavili izvanredne vijesti, u Parizu je nastala panika. Brzinom svjetlosti ljudi su se počeli vraćati svojoj kući razmjenjujući informacije jedni s drugima. Pariz je zamro i utihnuo u roku od jednog sata, između 21 i 22 sata. Vratio se i snažan osjećaj solidarnosti, koji je prisutan još od siječnja i napada na Charlie Hebdo. Nakon ubojstava u redakciji tog časopisa zemlja je bila ujedinjena. U zraku je uvijek tinjao strah o mogućim napadima na Francusku, što je iznimno približilo narod. U petak navečer ljudi su jedni drugima davali savjete kojim ulicama ići, a koje treba izbjegavati, doslovno preklinjući jedni druge da se čuvaju i sklone na sigurno. Okrhnuta nacija u petak je slomljena, građani su izgubili vjeru u vlastitu sigurnost.

Francuska ima oko 66 milijuna stanovnika. Usto, na godinu je posjeti 86 milijuna turista, uglavnom Pariz. Francuska je uvela određene sigurnosne mjere početkom 2000., nakon napada na Trgovački centar u New Yorku. Pokolj u Parizu već je prozvan „francuskim 11. 9.“ jer od Francuske revolucije nije bilo toliko pogubljenih na francuskom tlu. Vlada Jacquesa Chiraca uvela je u uporabu takozvanu Bijelu knjigu koja objašnjava kako postupati u kriznim situacijama. Prvi put od nastanka te knjige primijenjeni su svi dijelovi predviđene strategije. Odmah je proglašeno izvanredno stanje, što nije učinjeno ni u slučaju napada na Charlie Hebdo. Pariz je vrlo moderan grad u kojem je komunalna vlast postavila ekrane s obavijestima. Na svim panelima upozoravalo se na opasnost – da se ne izlazi iz kuće osim u slučaju prijeke nužde. Na ulice su odmah izašle specijalne policijske postrojbe koje su počele osiguravati svaki dio grada. Neposredno nakon detonacija francuski predsjednik Francois Hollande odlučio je poslati 1500 vojnika u punoj ratnoj spremi da čuvaju važne državne ustanove. Usporedo s tim, oko 22 sata, pokrenut je i Bijeli plan koji nalaže da 36 pariških bolnica pozove sve raspoloživo osoblje na dežurstvo radi   prihvata ranjenih. Simultano djelovanje svih službi izazvalo je još veću paniku među građanima. Nepregledne kolone plavih svjetala naslućivale su da je grad zavijen u crno.

Pariz više nije onakav kakvim ga percipiramo. U većem dijelu grada zabranjen je promet, ulice su prazne, a kontrole nikada strože. Vojska i policija na punktovima  pregledavaju prolaznike. Kretanje gradom nikad nije bilo teže jer je i javni prijevoz u zastoju. U subotnje popodne pariški metro vjerojatno nikada nije bio prazniji. Trgovački centri, sveučilišta, škole, muzeji, svi su zatvorili svoja vrata i čini se kao da je vrijeme nakratko stalo. Posebno se očekuje obraćanje Muslimanskog bratstva u Francuskoj. Nakon Charlie Hebdoa produbio se animozitet između katolika i muslimana, zbog čega je upitna i francuska politika asimilacije. U Francuskoj svi su politički Francuzi i gubi se etnički folklor. Nakon rata izbjeglice u Hrvatskoj imaju drugačiji status nego one u Francuskoj. Postavlja se pitanje je li došlo vrijeme da se revidira francusko „bratstvo, jednakost i sloboda“. Ostaci kolonijalizma i imperijalizma i dalje narušavaju odnose u društvu, iako to Francuska pokušava prikriti. Problemi su se pojavili potkraj 1980-ih, kada su muslimanska djeca počela dolaziti u sekularne i laičke škole s vjerskim simbolima. Francuska Republika potpuno je sekularizirala škole i društvo. Time se otvara pitanje prijeti li opasnost u Francuskoj i iznutra. Odgovornost su preuzeli teroristi takozvane Islamske države, ali identitet svih počinitelja zasigurno nećemo još dulje doznati. Do tada će se samo nagađati jesu li to učinili „spavači“ koji imaju svoje ćelije u Francuskoj ili su napadači došli u izbjegličkom valu. Pariški pokolj indirektno će utjecati i na sudbinu izbjeglica koje s Bliskog istoka pokušavaju doći u Europu.

Napad je uništio jedan od temelja Francuske Republike, a to je načelo slobode koje se gradi više od dva stoljeća u ovoj zemlji. Kada se dirne u „francusku svetinju“, tada nacija moralno padne, izgubi kompas i podlegne panici. Oni koji žive u ovom gradu nisu naučeni da moraju razmišljati o svojoj sigurnosti, hoće li ili neće putovati podzemnom željeznicom ili se pitati smiju li se kretati određenim četvrtima. To je pravi teror, sijanje straha i mučenje uma neizvjesnošću. Tako diše Pariz u ovim trenucima.

*Iznesena stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a