Kradljivci vremena

Neki ljudi doživljavaju poreze gotovo kao krađu. Ne dijelim taj stav. S obzirom da radim na državnom sveučilištu, nekako se čini kao da plaću namirujem od vlastitog poreza. Hrvatska, međutim, ima visoki porez, čak i po EU standardima, te se marginalna stopa poreza na dohodak u kombinaciji sa zagrebačkim prirezom penje i do 47 posto, u usporedbi sa 45 posto u Francuskoj i 13 posto u Njemačkoj. Slijedi važno pitanje: što od sveg tog plaćenog poreza dobivamo zauzvrat?

U SAD-u, dobivate golemi vojno-industrijski kompleks, jer tamo 18 posto svakog potrošenog dolara odlazi u proračun Pentagona. U Hrvatskoj, dobivate zdravstveno osiguranje, škole, policiju, čiste ulice i ponešto previše općina. Usto, dobivate i čekanja u dugim redovima, kao i pravi pravcati sustav za gubljenje vremena.

Provjera osobne iskaznice

Evo primjer: moj prijatelj (koji je stranac) izgubio je svoju osobnu iskaznicu i trebao je novu. U SAD-u vam za to treba 20 minuta. Odete do Uprave za motorna vozila (mi nemamo nacionalne osobne iskaznice, pa je zapravo najčešće u pitanju vozačka dozvola), ponesete sa sobom rodni list ili putovnicu i još neki oblik identifikacije poput radne ili zdravstvene iskaznice, platite 20 dolara i možete ići.

Vaša 'osobna iskaznica' bit će u vašem poštanskom sandučiću u roku od tjedan dana. U međuvremenu, isprintat će vam privremenu, papirnatu karticu koju možete koristiti za vožnju.

U Hrvatskoj, ova zadaća podrazumijeva valjda pet posjeta različitim mjestima i nekoliko zasebnih pristojbi. Prvo morate otići u lokalnu policijsku postaju negdje u blizini kvarta, ispuniti formular i platiti pristojbu. Potom idete u glavnu policijsku postaju, gdje navodite da ste izgubili osobnu, zatražite novu i odnesete prijavu u Narodne novine, gdje od vas traže sve privatne, iscrpne detalje o tome kako ste je izgubili, što se potom iz nekog razloga javno objavljuje.

Po objavi da ste prijavili da ste izgubili osobnu iskaznicu, sad morate odnijeti prijavu natrag u središnju policijsku postaju, platiti onim malim markicama koje kupite u kiosku, pa čekati tri tjedna. Nakon otprilike toliko vremena, vratite se u glavnu policijsku postaju da biste tamo pokupili svoju novu osobnu.

Bolovanje

Huh! Ostvarivanje ovoga može potrajati doslovno danima. Život u Hrvatskoj ispunjen je, ako ne i definiran, suvišnostima kroz koje vas država tjera da skačete. Drugi primjer je pribavljanje uvjerenja o bolovanju kad vam se razboli dijete. Vidite, sretan sam što postoji bolovanje za slučaj da mi je dijete bolesno, ali to zahtijeva da prvo odem pedijatrici i od nje tražim da ispuni nekakav formular koji potvrđuje da mi je kći bolesna, da bi potom iz nekog razloga morao ići vlastitoj doktorici i od nje tražiti da ispuni neki drugi formular koji potvrđuje da mi je kći bolesna, a onda moram oba formulara odnijeti svom poslodavcu. Sve to, po svoj prilici, dok imam posla s bolesnim djetetom.

Ima i drugih primjera

Naveo sam samo neke, a primjera je puno. Službene stvari često podrazumijevaju višekratne obilaske brojnih institucija i mnoštvo papirologije. Da, znam što će ljudi reći: vlast održava taj neučinkovit sustav da bi zaposlila svoje pristaše. Ali, država ne mora nikoga otpustiti kako bi reducirala pojedine suvišnosti.

Policija će se i dalje baviti osobnim iskaznicama, samo neka Vam ih pošalju poštom kada su gotove. Pedijatrica moje kćeri i moja doktorica i dalje će biti liječnice, a ja ću biti samo jedan pacijent manje kojeg će morati vidjeti bez razloga.

Vremenski banditi

Bez obzira na to tko će ovog vikenda pobijediti na izborima, volio bih vidjeti osnivanje borbene grupe super Vlade čija će jedina funkcija biti izviđanje i detektiranje svih suvišnosti u birokratskom životu Hrvatske. U konačnici, oni bi mogli objaviti izvješće, koje bi konkuriralo Kafkinim najboljim ostvarenjima, a mi bismo mogli pokušati reformirati taj sustav. Država ne krade moj novac; krade moje i svačije vrijeme.


Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a