Diskriminacija osoba s invaliditetom

Diskriminacija je pojam koji pokazuje da su u nekim slučajevima osobe s invaliditetom diskriminirane, bilo da je to fizička diskriminacija ili kakva druga. Mi nesvjesno diskriminiramo osobe s invaliditetom i to ne uočavamo.

Jedna je od diskriminacija ta da osoba s invaliditetom ne može postati svećenik zato što je u kolicima ili ima neki drugi invaliditet. U crkvi ne može držati misu zato što sjedi ili ima problema s vidom ili je slijep. Meni je osobno veoma žao jer bi osobe s invaliditetom mogle biti izvrsni svećenici s obzirom na to da imaju dobru moć zapažanja i memoriju, a imaju razvijeno i sedmo čulo, ono unutarnje u sebi, kada osjete da netko laže ili govori istinu. Nije to samo problem crkve u Hrvatskoj, nego je to problem vatikanskih ugovora gdje isto Vatikan nije prihvatio da osobe s bilo kakvim invaliditetom mogu postati župnici ili svećenici.

Ova činjenica nešto govori, a to je da su još uvijek osobe s invaliditetom diskriminirane u nekim područjima gdje bi mogli dati dio sebe. Izvrstan primjer bio je neki dan Neven Tomečak koji je završio Teološki fakultet i htio postati svećenik, ali mu crkveni ugovori to ne dopuštaju. Jedino osoba koja je stradala ili se razboljela i pritom bila svećenik ostaje u svećeničkome redu, ali više ne služi mise i ne obavlja svećeničke dužnosti.
Drugi je primjer kada je osoba koja je završila Pravni fakultet i želi postati sudac, ne može to postati iz jednoga glupog prozaičnog razloga – kada čitate presudu Republike Hrvatske morate stajati na nogama, a osoba je u invalidskim kolicima.

Stvarno je tragično da osoba koja je uložila puno truda u svoje obrazovanje i pokazala društvu i zajednici da je uspjela, na kraju zbog glupog pravila ili zakona neće nikada postati sucem. Čak ne može ni završiti sudački ispit jer zna da nikada neće biti sudac. Takve bi stvari država trebala promijeniti jer se osobu ne bi smjelo gledati kroz kolica, bijeli štap ili neki drugi invaliditet, nego bi se trebalo gledati tko je stručan i sposoban.

Ima još puno diskriminacija za osobe s invaliditetom, najveća je prema ženama s invaliditetom jer kada idu u kupnju odjeće ili obuće, one ih ne mogu same probati, zato što su trgovine neprilagođene za žene s invaliditetom. Jednako je tako problem toaleta za ženske osobe s invaliditetom jer nemaju mjesta da se skinu i obave nuždu te se vrate u kolica.

Još su jedan od velikih problema neke zagrebačke bolnice koje imaju neadekvatne ambulante za pregled osoba s invaliditetom. Na primjer kada sam bio na pregledu kod liječnika specijalista, imao je stol koji se nije mogao spustiti na razinu kolica i ja se nisam mogao popeti na njega, a nisam mogao ni skočiti jer nisam iz porodice majmuna. Tako me doktor samo pogledao u kolicima jer nije bio u mogućnosti obaviti detaljan pregled na stolu.

Često nam se događa da nas pitaju zašto ne dolazimo u bolnicu s pratnjama, a ja samo pitam zašto bi osobe s invaliditetom, ako su samostalne, dolazile s pratnjom u bolnicu koja ima medicinsko osoblje koje mora znati pružiti njegu i sve što je potrebno za pregled jedne osobe.

Toliko od vašeg blogera za ovaj tjedan. Čitajte me sljedeći tjedan. Idem tražiti nepravde prema osobama s invaliditetom kojima se to događa čitav život.

Hrvoje Antonio Belamarić


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a