Damir Matković: Tuniski kvartet - neočekivani dobitnik Nobela za mir

Potpuno neočekivano Nobelovu nagradu za mir dobio je Tuniski kvartet za nacionalni dijalog, i to za odlučujuću ulogu u izgradnji pluralističke demokracije u Tunisu, nakon što je u "revoluciji jasmina" 2011. svrgnut diktator Ben Ali.

Kvartet čine četiri ključne organizacije: sindikat Opća tuniska unija rada (Union Générale Tunisienne du Travail), Tuniska unija industrije, trgovine i obrtništva (Union Tunisienne de l'industrie, du Commerce et de l'Artisanat), Tuniska liga za ljudska prava (La Ligue Tunisienne pour la Défense des Droits de l'Homme) i Tuniska nacionalna odvjetnička komora (Ordre National des Avocats de Tunisie).

Na prvi pogled, izgleda kao zakašnjelo posipanje pepelom. Naime, odmah nakon svrgavanja diktatora Bena Alija pojavili su se ozbiljni prijedlozi da u znak solidarnosti i potpore Europska unija Tunisu hitno pomogne s 40-ak milijardi eura kako bi se spriječio raspad gospodarstva i pomoglo konsolidaciji države.

Tuniski nacionalni kvartet za dijalog - dobitnik Nobela za mir

Od svih arapskih zemalja Tunis ima najobrazovanije stanovništvo, pod čvrstim vodstvom „oca neovisnosti“ Habiba Burgibe unaprijeđen je položaj žena u društvu i on je bitno bolji nego u ostalim arapskim državama. Uz to Tunis ima samo 10 milijuna stanovnika pa bi se pomoć od 40 milijardi eura itekako osjetila, naravno pod nadzorom EU-a. Bila je to jedinstvena prilika da EU zorno pokaže kako skrbi za drugu obalu Mediterana i da je spreman pomoći svima koji žele izgraditi demokratski sustav.

Da je tada EU zaista financijski i logistički pomogao Tunisu, možda bi arapsko proljeće imalo sretniji završetak. No prijedlog je odbijen i Tunis je kasnije potonuo u politički kaos. Da stvari nisu potpuno izmakle nadzoru, zapravo je najzaslužniji vođa tuniske islamističke stranke Ennahde Rashid Ghannouchi, na čiji je poticaj Ennahda odstupila s vlasti i tako omogućila nastavak demokratske tranzicije. Bilo bi, dakle, pošteno da je i Ghannouchi među dobitnicima.





Ali s dodjelom Nobelove nagrade za mir, isti je slučaj kao sa sastavom  hrvatske nogometne reprezentacije. Svi se mi u to razumijemo i svima nam se čini da bismo napravili bolji izbor bez obzira na to tko je izbornik. Je li se ikada čulo da se javno unaprijed pokušavalo pogoditi tko su kandidati za Nobelovu nagradu za fiziku, ili za kemiju. Ne, jer se, osim vrlo uskog kruga stručnjaka, u to nitko dovoljno ne razumije.

U Danskoj sam svojedobno upoznao najslavnijega živućeg danskog fizičara Holgera Nielsena, inače hrvatskog zeta. On je jedan od autora takozvane teorije struna koja pokušava povezati kvantnu fiziku i Einsteinovu teoriju relativiteta. U cijelom svijetu u tu se problematiku možda razumije desetak ljudi! Pa hajte vi sada s njim raspravljati.

Nobelova nagrada za mir dodjeljuje se od 1901. Utemeljitelj, švedski kemičar Alfred Nobel odredio je da o dobitniku odlučuje Odbor od pet članova koje imenuje Norveški parlament. U to je vrijeme Norveška još bila dio Kraljevine Švedske pa se odluka Nobela da izbor članova Odbora za dodjelu nagrade povjeri norveškom parlament može tumačiti i kao njegova potpora norveškim nastojanjima za neovisnošću. Dvije su se zemlje mirno razdvojile 1905.

Alfred Nobel odredio je da nagradu za mir može dobiti „osoba ili zajednica koji su najviše ili najbolje pridonijeli zbližavanju ljudi, ukidanju ili smanjivanju stajaćih vojski i širenju napretka u službi mira.“ Budući da članove Odbora bira politika jasno je da ona, na neki način, u pozadini, usmjerava rad Odbora.

Tako u ožujku 2015., prvi puta u povijesti Odbora za dodjelu Nobelove nagrade, predsjednik odbora koji je želio još jedan mandat nije bio ponovno izabran. Član Radničke stranke Thorbjørn Jagland dužnost je obavljao od 2009. Njegovo je predsjednikovanje bilo obilježeno brojnim nesuglasicama i polemikama. Nakon što je samo 9 mjeseci bio u Bijeloj kući, Odbor je na valu obamamanije 2009. nagradu dodijelio Baracku Obami. Sljedeće, 2010. godine, Odbor je nagradio kineskog disidenta Liu Xiaoboa, što je tako naljutilo kinesku vladu da je osnovala svoju nagradu Konfucije. Prvi dobitnik 2011. bio je ruski predsjednik Vladimir Putin. Velike rasprave vodile su se i 2012. kada je nagradu za mir dobila Europska unija.

Nakon izbora 2013. promijenio se odnos snaga u norveškom parlamentu i na vlast je došla vlada desnog centra. To je pripremilo teren za smjenu kontroverznog Thorbjørna Jaglanda koji je sada glavni tajnik Vijeća Europe. Na čelu Odbora zamijenila ga je potpredsjednica Karin Cecilia „Kaci“ Kullman Five, članica konzervativne stranke, u kojoj je od 1991. do 1994. bila i predsjednica.

Uz osobne simpatije ili antipatije, Odbor se često povodi za modom ili tendencijama, a katkad bi se moglo reći da dobitnike bira po načelu koristi za Norvešku. Mahatma Gandi tako nikada nije dobio nagradu! O tome se dugo razmišljalo, ali njegova uporna borba za neovisnost Indije od Ujedinjenog Kraljevstva, najvećeg norveškog saveznika i zaštitnika, nije se sviđala članovima Odbora.

U doba hladnog rada Odbor je prihvatio viziju bipolarnog svijeta: sve pozitivno je na Zapadu, a sve loše na sovjetskom Istoku. Članovi su smatrali da su SSSR i njegovi sateliti nemilosrdne diktature pa ni jedan sovjetski državljanin (ili prosovjetski) nije ni nominiran od 1948. do kasnih 60-ih. Upravo zbog takvog odnosa Odbora, Jean-Paul Sartre je 1964. odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost.

Njemačke dnevne novine Bild, ali i drugi zapadni mediji, pozivajući se na svoje izvore u Oslu, procjenjivali su da najveće izglede za Nobelovu nagradu za mir ima njemačka kancelarka Angela Merkel. Dvije joj činjenice izrazito idu u prilog: dok je EU uglavnom razmišljao što učiniti pred navalom izbjeglica na Europu, kancelarka je izjavila da EU ima moralnu obvezu primiti stotine tisuća izbjeglica koje stižu u Europu iz ratom zahvaćenih područja. I nije ostala na riječima. Izbjeglicama je širom otvorila vrata Njemačke, u koju bi ih do kraja godine moglo ukupno stići između 800 tisuća i milijun. Kancelarka Merkel imala je i presudnu ulogu u donošenju Sporazuma iz Minska, početkom 2015., kada je za isti stol uspjela posjesti ruskog i ukrajinskog predsjednika, Vladimira Putina i Petra Porošenka. Dogovoren je prekid vatre i otada ga na istoku Ukrajine vladine snage i proruski pobunjenici uglavnom poštuju.

Među ozbiljnijim kandidatima spominjao se i Mussie Zerai, katolički svećenik iz Eritreje, koji živi između Rima i Švicarske. Nominiran je za spašavanje tisuća života onih koji se preko Sredozemlja iz Afrike pokušavaju dokopati Europe. Velečasni Zerai jednostavno sve sređuje mobitelom. Bude ga usred noći iz brodova koji se potapaju, a on koristeći se satelitskim telefonom, njihovu GPS poziciju prosljeđuje talijanskoj obalnoj straži i Frontexu kako bi mogli krenuti u spašavanje. U posljednjih 15 godina on je sam samcat postao jednočlani krizni stožer za Mediteran, a broj njegova mobitela proširio se po izbjegličkim logorima cijele Sjeverne Afrike. Osnovao je i zakladu „Watch the Med“ u kojoj nekoliko desetaka višejezičnih dragovoljaca odgovara na pozive za pomoć. Za velečasnog Zeraia procjenjivalo se da ima veće izglede nego papa Franjo, nominiran zbog brige o socijalnoj pravdi i zaštiti okoliša.

Spominjali su se i UNHCR, zviždač Edward Snowden te ruske novine Novaja gazeta, žestoki kritičar režima Vladimira Putina. Kao i svake godine bilo je i bizarnih kandidata. Tako članovi kazahstanskog parlamenta već godinama nominiraju svog predsjednika Nursultana Nazarbajeva zato što je nakon raspada SSSR-a nuklearno oružje vratio Rusiji. Nazarbajev je čak angažirao i Tonyja Blaira da u svijetu popravi (loš) imidž Kazahstana.

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a