Invalidi, sport i ostalo

Jedna među svijetlim točkama u ovoj zemlji je sport osoba s invaliditetom. Treniraju, pripremaju se, donose medalje i vrhunske rezultate. A plaćeni su kao amateri. Iako nemam ništa protiv amaterskog sporta, mislim da osobe s invaliditetom koje se bave sportom i ulažu svoje vrijeme u pripremu za natjecanja trebaju biti jednako plaćeni kao i profesionalni sportaši bez invaliditeta.

Ovih dana je Mikela Ristoski  na Svjetskim igrama osoba s intelektualnim poteškoćama u Ekvadoru osvojila zlato u troskoku i utrci na sto metara. To samo pokazuje da osoba s intelektualnim teškoćama, ako se dobro usmjeri u sportu, može postići vrhunski rezultat. To nisu jedini njezini rezultati, ali jako malo se zna o osobama s invaliditetom koje se bave sportom.

Znate li, primjerice, da su na Svjetskim igrama sportaša s invaliditetom u ruskom Sočiju samo naši plivači Dino Sinovčić, Ante Rađa i Kristijan Sinovčić osvojili svaki po medalju? Zlato su osvojili i Velimir Šandor i Marijan Presrečan u bacanju diska, u svojoj kategoriji tjelesnog oštećenja, a Miroslav Matić bio je srebrni. U sportu osoba s invaliditetom postoje kategorije prema stupnjevima oštećenja. To znači da su ovi ljudi koje sam nabrojao napravili vrhunske rezultate u kategoriji u kojoj nastupaju, ali isto tako moram biti jasan i glasan: da nije njihovih trenera i njih samih, a bogme i njihovih obitelji, teško bi postigli  ovako dobre rezultate.

Hrvatska ima jedan veliki problem, jer osobe s invaliditetom nemaju baš veliku infrastrukturu za bavljenje sportom da bi mogli postizati svjetske rezultate. S druge strane, kako treba i  običnim  sportašima adekvatna infrastruktura, vitamini i preparati, tako isto treba i osobama s invaliditetom. Što dovoljno govori koliko je to teško kad nemaš novca. Jer većina osoba s invaliditetom koja se bavi sportom nema neki posao kojim bi mogli plaćati sve svoje preparate da bi bili uspješni sportaši. Tu je po meni zakazao Hrvatski olimpijski odbor (HOO) koji nedovoljno prati rad Hrvatskog paraolimpsijskog odbora (HPO). Sredstva koja HOO daje HPO-u nedovoljna su za kvalitetne rezultate samih osoba s invaliditetom, pa tako i rad saveza koji se bave sportom osoba s invaliditetom.

Moram tu navesti nekoliko zemalja koje jako puno ulažu u sport: Španjolska, Njemačka, Nizozemska, Francuska, Belgija. Izvan Europe jako puno ulažu Amerikanci u sport osoba s invaliditetom, jer im je to jedan vid rehabilitacije tih osoba,  socijalizacije i uključivanja u društvo. Što samo po sebi pokazuje jednu veliku svijest. Ali nemojmo se lagati: kako je sport u svijetu biznis, tako je i sport osoba s invaliditetom jako veliki biznis. Jer jedna atletska kolica koštaju do četrdeset tisuća eura, a isto toliko dođu kolica i za košarku, pa sami procijenite gdje smo mi onda. HHO bi trebao više uložiti u promociju sportaša s invaliditetom, ali isto tako trebalo bi pomoći Hrvatskom paraolimpijskom odboru da još više uključi osobe koje bi se htjele baviti sportom, da barem imaju mogućnost rekreativnog ili profesionalnog sporta.

Svakoj sredini u Hrvatskoj bilo bi dobro da ima bazu gdje bi osobe koje bi se htjele baviti sportom mogle to i raditi bez obzira na to gdje žive. Jer sad imamo samo Zagreb, Varaždin, Split, Rijeku i Slavonski Brod. Ovih nekoliko gradova nije dovoljno. Trebalo bi uložiti u edukaciju bavljenja sportom i infrastrukturu tako da osobe s invaliditetom mogu ući u dvoranu ili bazen. Završavam ovaj sportski blog i žurim dalje da napravim sljedeći.

Vaš bloger,

Hrvoje Antonio Belamarić

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a