Roštilj illi Asado?

Damian Mamić je moj kolega i sunarodnjak u punom smislu riječi. Oboje smo rođeni u južnoj Americi, živimo u Zagrebu i radimo u Glasu Hrvatske. Često uspoređujemo običaje naših obiju domovina, a razlike su nekad doista zabavne. Ovih ljetnih dana, kad se roštilja na sve strane, zamolila sam ga da kao gost-bloger podijeli s vama svoje bogato iskustvo na tom polju, koje je u Argentini rezervirano za muškarce – s čime se, bez obzira na svoja ženska stajališta, potpuno slažem.

Kakav sam ja to Argentinac?

Meni je lakše biti Hrvat u Argentini nego Argentinac u Hrvatskoj. Stvar je veoma jednostavna: od malena su me uveli u svijet hrvatskoga folklora i u hrvatskom domu dali mi oruđa koja su mi omogućila da se hvalim jer patim od Croatez (najbolja riječ koju je Mariana Cámpera ikad upotrijebila). Poznavanje plesova, sviranje tradicionalnih instrumenata i pjevanje narodnih pjesama bilo je i više nego dovoljno za potvrđivanje mojega hrvatstva.

No biti Argentinac u Hrvatskoj nešto je posve drugo. Doista je bezbroj prilika u kojima sam se mogao hvaliti svojom pripadnošću toj zemlji, ali majica s argentinskim nacionalnim obilježjima, nekoliko nespretnih plesnih koraka uz ritam cuarteto cordobesa ili cumbije i uloga najčudnijeg momka na zabavi, ukazali su mi da se malo toga može ubrojiti u moje argentinske vrline.

As u rukavu

Kada kažem da dolazim iz Argentine, svi naravno očekuju nogometnog virtuoza – talent za kojim još uvijek bezuspješno tragam. Također me pitaju umijem li plesati tango i ja ih uvijek sve razočaram, pa u njihovim očima postajem najveći argentinski prevarant!

No nitko nije računao na jednu od odlika svojstvenih skoro svim Argentincima, barem ja tako smatram – a to je da svi Argentinci znaju pripremati roštilj! Ovim sam asom iz rukava uspio spasiti barem dijelić svojeg argentinskog ugleda u Hrvatskoj. (Nadam se da nikome od mojih prijatelja neće pasti na pamet u komentarima opisati neku anegdotu o pokojem mojem zagorjelom roštilju).

Roštilj je roštilj, asado je asado!

Koliko li se samo razlikuje priprema argentinskog roštilja, poznatijeg kao asado, od pripreme hrvatskog roštilja. Ne umanjujući vrijednost ovog drugog, mogu reći da se ništa ne može usporediti s argentinskim roštiljem.

Ritual pripreme prenosi se s naraštaja na naraštaj, počevši od malih nogu. Sve počinje sa zadacima poput čišćenja roštilja i uklanjanja pepela koji je preostao od prošle nedjelje kako bi odabrani majstor mogao zapaliti novu vatru. Zatim slijedi uspon u srednju klasu kad dobiješ dopuštenje da zapališ vatru za roštilj, odnosno dozvolu za korištenje ugljena i drva. Nakon godina promatranja odraslih u stvaranju umjetnosti argentinskog roštilja prve avanture uz roštilj počinju u ranom razdoblju muškog puberteta.

Potrebne su godine kako bi se steklo iskustvo i status nedjeljnog majstora roštilja. U Hrvatskoj me nitko ne razumije kada u mesnici zatražim debeli mesni odrezak i svi me uvjeravaju da se to nikada neće ispeći. Kada moji hrvatski sunarodnjaci dovode u pitanje moju pipremu roštilja bijesnim u dubini svojega bića. Ovdje muškarci samo kupe vreću briketa za potpalu i bace nekoliko ćevapa ili kotleta na roštilj i za 15 minuta već svi zajedno objeduju. Oprostite, gospodo – ali to vam nema nikakve veze s pripremom pravog argentinskog roštilja!

Samo muškarci!

U 22 godine života u Argentini, bolje rečeno otkad svjesno koristim razum, svake smo nedjelje slijedili istu rutinu: muškarci bi pored roštilja pružali logističku podršku odabranom majstoru dok bi žene, barem u pogledu kuhanja, imale slobodan dan. One su zadužene za pripremu salate i postavljanje stola.

Nakon 23. godine, moj se život stubokom promijenio. Hrvatska me iznenadila u mnogim stvarima,  ali vidjeti ženu kako priprema pečeno meso – nesumnjivo je nadmašilo sva moja očekivanja. Pritom ne mislim na tipičan hrvatski roštilj i pripremu ćevapa i kotleta već i na pripremu odojka, jaretine ili janjetine.

Moja bi iznenađenost bila još i veća da sam u kuhinji zatekao muškarce kako pripremaju salatu –ali to nije bio slučaj i samo mogu reći da je razlog tome velika marljivost ovdašnjih žena. Velika je to stvar. Pa ipak, znam samo da sam ja glavni majstor za roštilj u svojoj kući. A što reći kad sam u gostima? Pljesak za majstoricu roštilja?



Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a