Živa jeza: Mladi u domovima za umiranje

Ovaj blog bit će mi najteže napisati. Zašto to govorim? Zato što većinu mojih prijatelja, kad im roditelji ili bližnji umru, centar za socijalnu skrb stavi u dom umirovljenika ili domove za umiranje. Što je, morate priznati, živa jeza.

Zašto mladi ljudi od 25 do 30 godina moraju završiti u domu, a ne mogu ostati živjeti u svom stanu? Zato što smo licemjerni i zato što nismo napravili sustave potpore da osobe s invaliditetom mogu ostati u svom stanu, normalno živjeti. Zašto ih spajamo sa starijim generacijama, s ljudima koji su, nažalost, u umirućoj fazi; zamislite kad imate 30 godina i kad imate cimera ili cimericu koje morate gledati kako umiru. Još jedna žalosna stvar je to što im onda država uzme onu njihovu jadnu invalidninu ili mirovinu za plaćanje tog doma. Tako da ti ljudi nemaju ni kune kod sebe, nego dobiju od centra za socijalnu skrb preko doma svaki mjesec sto kuna. I, nažalost, s tih sto kuna ne mogu si kupiti ni najosnovnije higijenske potrepštine koje moraju imati: toaletni papir, šampon, sapun, rukavice za njegu... I onda si osuđen na pomaganje svojih prijatelja, jer sustav ti je pomogao pa te stavio u dom. I uzeo ti sav novac.

Zamislite da svaki mjesec morate paziti kako ćete potrošiti sto kuna. To je magija. Većina mojih prijatelja u domovima umirovljenika ne doživi ni deset godina života jer umru od tuge i osamljenosti. To je strašno gledati što radimo od mladih ljudi s invaliditetom. Meni je grozna činjenica da nitko već godinama nije u tom smislu ništa promijenio. Nije problem samo što završavaju u domovima umirovljenika u gradu Zagrebu, nego završavaju i po domovima umirovljenika po selima, po takozvanim ubožnicama, ondje gdje ljudi već umiru. Jer za privatni i lijep dom treba između pet i deset tisuća kuna mjesečno, što je strašno mnogo.

Meni do danas nije jasno zašto nitko nije primijenio nizozemski model brige o osobama s invaliditetom. A radi se o sljedećem: invalid živi u svom stanu, u svom kvartu. On sa svog interfona koji ima u stanu pozove medicinsku sestru, čistačicu ili domara, ovisno što mu u tom trenutku treba. I oni dođu u što kraćem roku i naprave što mu treba. Ali njemu je cijeli stan prijagođen da može samostalno funkcionirati. I nije smješten u ružni dom, nego je u svom stanu. Ovo je vrlo jednostavan model i jeftiniji je od domova umirovljenika.

Ne znam zašto još nitko u Hrvatskoj nije pokrenuo takav model. Jer, nažalost, invalidi u Hrvatskoj, samo zato što su invalidi, moraju patiti cijeli život. Ja inače imam divnu prijateljicu, Mirica se zove. Njoj u dom dolaze ljudi iz Kapi dobrote da je izvedu. Jer da nema njih Mirica već pet godina ne bi vidjela ni sunca ni mjeseca. Zar to nije žalosno? Kažnjen si zato što si invalid, zato što se ne možeš sam odjenuti, počešljati i izaći van. Ali meni je tragično kako se ponaša država. Da tim ljudima koji su u domovima daje sramotnih sto kuna. Zašto im ne daje tisuću, ali ne mjesečno, nego tjedno?

Nemojte misliti da pretjerujem. Ljudi moraju danas imati novac da bi mogli preživjeti. Nažalost, ne možemo svi raditi i zaraditi. Ali kad zaboravimo najteže invalide i ostavimo ih ondje u nekom ćošku doma da gledaju televiziju ili da spavaju, pa onda jadni ne mogu čak ni noću spavati, jer spavaju preko dana, cijeli dan. Ovo mi sve zvuči kao da si u pritvoru u Remetincu. Ali u Remetincu imaju svaki dan jedan sat šetnje. Zašto osoba s invaliditetom koja živi u domu ne bi imala svaki dan dva sata vožnje ili rolanja ili vidjela grad? Jer to je njezino pravo na život. Meni su tu jako čudne udruge koje jako puno govore baš o domovima za invalide. Zašto stalno ostavljamo invalide i zatvaramo ih? Zašto ih ne pustimo da budu kao svi drugi građani i da mogu izaći, da mogu putovati, a ne da ih onemogućavamo? Ali kad ti netko da sto kuna, što možeš s time, kamo možeš izaći? Ako nemaš nekoga tko će ti pomoći da izađeš iz doma, onda si osuđen na sobu, kolica, krevet.

Zamislite da ste vi zdravi i da vas netko stalno ograničava. Bilo bi divno da za ove slučajeve sazna Europska unija. Što bi gospođa Opačić rekla ljudima iz Europske unije kad bi uočili da su invalidi marginalizirani, zatvoreni kao najgori kriminalci? Jer, nažalost, to su njihova ljudska prava. Ljudska prava su osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj na vrlo niskim granama. I za kraj, morat ću još reći par stvari. Kad vidite svog prijatelja da leži u krevetu i da ga nitko nije presvukao dva dana, da je mokar i od znoja i od mokraće, ja dođem u dom i pitam sestre tko će ga presvući. A sestre kažu, pa presvlačimo u osamnaest! A do osamnaest sati će morati i dalje biti uprljan, mokar, sam sebi će smrdjeti i neće mu nitko pomoći. Tako kad idem u dom umirovljenika, skupljam hrabrost kao da idem u bunkere neprijatelja. Jer već na ulazu u dom osjete se razni mirisi. Malo moramo misliti i na ljude koji se ne mogu sami brinuti o sebi. I za kraj, nemojmo im gaziti ljudsko dostojanstvo.

Vaš brzi bloger koji će sljedeći blog pisati o ludilu i seksu!

Vaš Hrvoje Antonio Belamarić



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a