Fran Višnar

Umro je Fran Višnar.

U medijima se mogu pročitati standardni, copy paste nekrolozi, koji objašnjavaju tko je bio pokojnik, valjda kako bi se opravdali što uopće objavljuju tu vijest. Koja je u javnost dospjela četiri dana nakon smrti: vjerojatno je njegova obitelj zaključila kako ne želi na pogrebu nekakav političko-stranački cirkus, kakvim se obično odlikuju oproštaji od uglednih građana.

Tako da će na copy/pastanju vjerojatno i ostati: Višnara više nema, ne zna se od čega je umro u 64-toj godini, za sugovornike na temu ratova i vojnih strategija bit će pozivan netko drugi. Premda ta specifična branša, vojno-obavještajna analiza, ne obiluje osobito istaknutim pojedincima.

Na televiziji sam ga posljednji put vidjela u emisiji Treća povijest, na temu Zaljevskog rata. Vjerojatno je to bio njegov zadnji nastup, jer je upravo tu emisiju HRT reprizirao povodom njegove smrti.

Sjećam se da sam se iznenadila što ga vidim, učinilo mi se da ga nije bilo iznimno dugo. Još više me je iznenadilo to što prema čovjeku iz meni posve daleke interesne sfere, kojeg pritom nisam upoznala, imam tako osoban odnos. Promatrala sam koliko je ostario, kako je odjeven. Banalne stvari, kojima se bavimo kada su u pitanju ljudi koje dobro poznajemo, i na njima, kao na sebi samima, možemo evocirati žal zbog površne i tragične prolaznosti vremena. Posve u svom stilu, govorio je ne skidajući naočale za čitanje, samo ih je malo spustio na vrh nosa, i gledao u voditelja preko njih. Čovjek nikada ne zna kada će morati provjeriti neki podatak u tekstu, a onda je prekasno da počne tragati za očalama. Izgledao je kao bibliotekar rata. Još uvijek je imao tu izvanrednu sposobnost da o stvarnosti govori jednako sugestivno kao da je u pitanju fikcija, da u kaosu otkrije fabulu.

Početkom devedesetih, Višnar je bio redovit televizijski gost. Zapravo, bio je mnogo više od toga; bio je jedini razuman i pristojan čovjek kojeg se u to vrijeme moglo redovito vidjeti na ekranu.

Prije njega, posao komentiranja ratnih događanja obavljao je danas također pokojni Mladen Trnski. Što je bio čisti debakl: Trnski bi za tu priliku odjenuo novu, tek raspakiranu maskirnu uniformu, stao pred zemljopisnu kartu, i okretno po njoj mahao dugačkim štapićem, kao u ekstremno militantnoj inačici vremenske prognoze.

Bilo je nečeg uistinu zastrašujućeg u čovjeku koji uglancanim vojnim čizmama gazi ispred karte u televizijskom studiju, propisno utegnut opasačem. Trnski je izgledao kao maneken rata, a o vojnoj je strategiji znao jednako onoliko koliko se hostese iz vremenske prognoze razumiju u meteorologiju: izgovarao je nekakve propagandističke tekstove, i sveudilj onim štapićem dirigirao raščerečenoj, spaljenoj i okupiranoj zemlji.

Valjda je netko primijetio kako je to posve neprimjereno (ne bi me čudilo da se kicoška uniforma pokazala pretjeranom provokacijom za u to bijedno obučene hrvatske vojnike), i Trnskog je zamijenio Fran Višnar.

Teško da je bilo moguće zamisliti veće suprotnosti: dok je Trnski izgledao kao da će svakog časa rukom posegnuti u prostor ispred televizijskog ekrana, kako bi zgrabio nekog nevoljnika koji je izbjegao mobilizaciju, na Višnaru ništa nije bilo ni opasno, ni ugrožavajuće. Kragne njegovih dobroćudnih kariranih košulja strpljivo su izvirivale iz otvora samozatajnih pamučnih pulovera. Prosijed, malo bucmast, širokog, otvorenog lica, izgledao je kao čovjek za po doma, sugovornik koji bi dobro pristajao u svačiji dnevni boravak.

U kolopletu ružnih i krvavih vijesti, koje su se gotovo neprekidno vrtjele prije i poslije njegovih televizijskih gostovanja, on je svojom ekstremno civilnom pojavom izazivao kratkotrajno olakšanje.

O ratu je govorio kao o šahu, čemu se unutar žanra vojne analitike vjerojatno nema razloga čuditi, ali je u ono doba bilo itekako čudno. Danas mi je jasno koliko je morao odvagivati svaku riječ i svaki naglasak, kakvu alkemijsku ravnotežu dobrih i loših informacija je trebao postići da krajnji rezultat zvuči i uvjerljivo, i vrlo diskretno optimistično. Optimistični dio odnosio se na činjenicu da, u trenutku kada je svakom njegova tragedija izgledala posve specifično i individualno, on ih je uvezivao u globalnu sliku, objašnjavajući kako složene konstelacije moći, poput efekta leptirovih krila, proizvode konačno nepredvidljive situacije, u kojima ljudi bivaju ili ubijeni, ili pošteđeni.

Za nas koji smo sjedili u raznim privremenim smještajima, po tuđim dnevnim i spavaćim sobama, u učionicama studentskih domova preko noći pretvorenim u provizorne spavaonice, njegova je pojava bila ravna pojavi liječnika ispred ustrašenog pacijenta. On je tu užasnu bolest, rat, razjašnjavao smireno i znanstveno, ne popuštajući histeriji, ni kolopletu snažnih negativnih emocija koje je masovno izazivala.

Od njega smo doznali što znače riječi koje su nas, što smo ih manje razumjeli, tim više strašile: VBR-ovi i MIG-ovi, njih nekoliko vrsta; mislim da sam od Frana Višnara prvi put čula i za Black Hawk.

Sjećam se kako je u jednoj prilici rekao kako su američki marinci trenirani da neprijatelja onesposobe žvakaćom gumom. Tada sam prvi put posumnjala kako, unatoč svom raskošnom analitičkom umu, nije imun na superheroje.

U ovoj maloj i provincijalnoj zemlji, koja ni prema čemu nije tako upravo militantno kritična kao prema znanju, često su se mogli čuti oni koji dovode u pitanje njegovu stručnost, i analize. Kao od svakog intelektualca, od Frana Višnara očekivalo se previše, kako bi se od ostalih moglo nastaviti očekivati premalo: ministri baljezgaju što ih je volja, ekonomisti se ne slažu ni oko toga trebamo li sutra ustajati iz kreveta, suci toliko puta mijenjaju mišljenje o tome treba li optužene pritvoriti ili ne da u zatvorima od neprekidnog otvaranja i zatvaranja vrata vlada konstantan propuh, ali kada bi Fran Višnar egzaktnije objašnjavao ratove, i točnije precizirao njihove ishode, možda bismo uboli dobitnu kombinaciju na kakvoj ilegalnoj kladionici, specijaliziranoj za aktualne svjetske klaonice.

Taj posljednji put kada sam ga vidjela na televiziji, kada je govorio o Zaljevskom ratu, valjda je već bio bolestan. Mršav, pogrbljen, s čudnim, prepolovljenim položajem tijela. Govorio je o onome o čemu je uvijek govorio, o moći, i trivijalnosti onih koji je posjeduju. U jednom je trenutku rekao kako je Saddam u porazu bio krajnje zao. Nije upotrijebio riječ okrutan, nego upravo zao. U nečemu po svojoj prirodi amoralnom, kao što je diktatura i oružani sukob, on se nije ustezao upotrijebiti svakodnevne moralne kategorije.

Sjetila sam se onog međusobnog ušutkivanja u prenapučenim prostorijama prije nego što se začuje njegov glas, televizijskog voditelja koji izgovara to gotovo literarno, istodobno neobično i elegantno ime, Fran Višnar, i učinilo mi se kako je on bio samo prividno analitičar rata, nego je umjesto toga bio jedini čovjek koji je usred rata imao psihološkog talenta kod mnoštva ljudi stvoriti osjećaj normalnosti i mira.

Da, bio je politolog, vojni i obavještajni analitičar, predavač i novinar. Ali ja ga se najbolje sjećam iz vremena kada je, intuicijom dobrog čovjeka, postao masovni psiholog, za ljude koji su vapili za psihološkom pomoći, a nudilo im se samo ludilo.





*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a