Kako ubiti entuzijazam

Svi oni koji su profesionalno stasali u kinematografskim devedesetima imaju razloga biti nostalgični prema studentskim filmovima. Pogotovo u one dane u godini kad se održavaju Dani hrvatskog filma, a to su upravo ovi dani.

U ratnom i poratnom tmurnom društveno-kulturnom razdoblju, Dani hrvatskog filma oslanjali su se upravo na studentska ostvarenja. Studentska je populacija u velikom broju znala napuniti dvorane Studentskog centra, MM Centra ili Kinoteke te stvoriti pravu navijačku atmosferu iz koje se moglo zaključiti kako će hrvatske kinematografije – kad je već tada nije bilo – ipak jednom biti. I danas se čini kako je bilo ludo zabavno promatrati zajedničke studentske vježbe na, primjerice, temu Zločina i kazne koje su bile tipično mladalački nezrele, razbarušene i zaigrane.

Tih je devedesetih, pokojni Ivo Škrabalo – upravo na temelju filmova studenata završnih godina ili tek svršenih studenata – skovao sintagmu o novom hrvatskom filmu da bi se uskoro njegovi glavni protagonisti razbježali po svim geografskim i autorskim meridijanima i paralelama. Danas – kad hrvatska kinematografija postoji, a novi organizatori Dana hrvatskog filma upriličuju retrospektive ranih studentskih radova – studentski filmovi tek su sitan procent programa nacionalne smotre kratkog i srednjeg metra. Imaju zagrebački akademci s Titova trga i svoju filmsku smotru, ali šira javnost ostaje uskraćena za sav taj - i dalje neprijeporno postojeći – filmski entuzijam.

A upravo su taj entuzijam i vražja nostalgija razlozi za žal zbog onoga što se dogodilo Bruni Paviću i njegovom diplomskom ostvarenju Vlog na prošlom Pulskom festivalu. Došli neki mladi i veseli ljudi -  pod mentorstvom znanog autora eksperimentalnih filmova Slobodana Jokića (alias Dana Okija) – na nacionalni filmski festival čija su im vrata hrabro otvorili selektori. Malo im je neugodno, malo im je smiješno, ne pate od formalnosti, ali ipak su na jednoj smotri koja se još donedavno smatrala državnom i uštogljenom.

Nakon jutarnje novinarske projekcije, festivalska direkcija je, u suradnji s pravnicima, utvrdila kako su dvije pjesme u filmu korištene neovlašteno pa je, zbog kršenja autorskih prava, Vlog povučen iz konkurencije. Na stranu sada to što glavni lik u filmu pjesme sluša s You Tubea, na stranu sad i priča o tome što je javno dobro i ima li ga danas uopće, na stranu i to bi li Davidu Bowieju i živućim članovima Led Zeppelina bilo milo ili krivo što su neki klinci iz nepoznate zemlje baš njihova autorska čeda umetnuli u svoj film – potpisniku ovih rečenica bilo je krivo to što Vlog nije vidjelo više ljudi. Kasnije je Pavićev film putovao po nekim festivalima, ovaj je tjedan imao i zagrebačku premijeru u kinu Tuškanac, ali za entuzijazmom i pravdom – čak i kad su u sukobu s legalitetom – mora se žaliti. Pogotovo stoga što je Vlog nerijetko impresivan film kojemu su mladalačko crnilo i hiperpesimizam i najveći adut i najveća zapreka.

Mladi splitski intelektualac Krešo (odlični Matija Kačan) tipičan je izdanak tranzicijske generacije suočene s nezajažljivim društvenim sustavom u kojemu se s visoka propovijedaju pravednost i solidarnost (u filmu su korišteni snimci govora bivšeg predsjednika Josipovića), a u zbilji se nude materijalni i egzistencijalni mrak. Negdje drugdje Krešo mi možda bio predstavnik takozvanog prekarijata, odnosno povremenih solidno plaćenih poslova. U današnjem Splitu on je tek sudionik u povremenim slabo ili nikako plaćenim poslovima. Društvena nesolidarnost iskazana je u nizu epizodnih likova koji Kreši odmažu uključujući i njegovu obitelj. Negativne emocije Pavićev lik pokušava kanalizirati potencijalnom ljubavi i snimanjem video-blogova kao nekom vrstom self-help terapije.

Vrlo dobra fotografija Ratka Ilijića u Vlogu je crno-bijela. To, naravno, zaziva neke uzore iz kinematografske povijesti (počeci američkog nezavisnog filma, poljski socijalni film, jugoslavenski crni talas), ali je i u funkciji podcrtavanja crno-bijelo strukturiranog društva. Split je, nakon Ostojićeve Te divne splitske noći, opet uprizoren crno-bijelo. Ali, ovaj put bez natruha artificijelnog. To nije dalmatinska metropola Dioklecijanove palače, to je grad turobnih i ruiniranih soc-zgrada, podrtina koja nedvosmisleno (pokadšto i banalno) oslikava stanja filmskih likova.

U nekoliko navrata Ilijićeva kamera diže se u visinu, ali nikad do linije u kojoj bi se vidjelo more. Jer, Pavićevi likovi nemaju mogućnost bijega. Drugim riječima, Split -  kao neprijeporno važan lik u filmu – ovdje nije Oliverov cvit Mediterana nego poluurbani toponim iz pjesama TBF-a.

Od Brune Pavića – inače rođenog Zagrepčanina – u filmskoj budućnosti nadamo se velikim stvarima. A ono što se dogodilo njegovom filmu u Puli (ne)zgodno je koincidiralo sa sudbinom njegovog lika. Taman se, zahvaljujući entuzijazmu, uzdigneš iznad površine, a onda te tranzicijski uzusi i zakonske začkoljice, vrate na dno.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a