Sloboda na barikadi prirode

Trostruko se klanjam ljudima koji znaju proizvesti hranu, pogotovo ako to čine na prirodi prijateljski način. Prvo zato jer sam gradsko dijete pa sam odrastao bez učenja vještina plijevljenja vrta i nadijevanja kobasica pa nekako ispada da ovisim o proizvođačima. Drugo zato jer se divim ljudima koji pošteno žive od svojeg rada a ne od šprehe. Treće zato jer volim jesti pa oni koji hranu stvaraju meni priušte mnogo užitka. Zapravo ti ljudi nisu hrabri samo zato što su u ovoj zemlji pošteni proizvođači endemska ugrožena vrsta već se nepredvidive prirode ne boje ali je ipak poštuju jer ih hrani.

Otisnuti se prema slobodi

Jedna od tih ljudi je Tatjana Ordanić koja je napustila svoj posao agronomke u Osijeku i otišla živjeti u gustu šikaru zapuštenog imanja u Požeškom Markovcu: „Je, istina je to je više nego hrabro“, rekla mi je u predvorju Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu gdje je do 14.4. postavljena izložba fotografija Moj komadić zemlje,no osjećaji su krasni, divni i ne bih se više mijenjala niti za jedan grad. Osijek je moj rodni grad i ja ga obožavam ali što tamo mogu doživjeti ali osjećaji koje tamo mogu doživjeti i kako to mogu doživjeti, to zaista ne bih mijenjala.“ I jedan drugi poljoprivrednik, suradnik prirode, vinogradar i vinar Ante Ivčević s Visa osjeća se moćno u svojem vinogradu:“ U vinogradu treba 24 sata raditi, tako se kaže. U svakom poslu treba biti predan, treba biti cijeli život tu da sve znate, pogotovo oko loze. Priču o vinu sam naučio od svojeg nonota i oca i sad bih to htio prebaciti na svoju djecu ako se može. No živimo u modernom vremenu i oni su puno na internetu tako da je to sve danas lutrija hoće li se netko prihvatiti tog posla.
Postoje iznimni ljudi

I dobro, mogu osjetiti hrvatski jal i pitanje. Po čemu su ti ljudi iznimni da ih ističeš? Tatjana je iznimna zato što je prokrčila 4 od 15 hektara zemlje: Uzeli smo i nešto zemlje u najam, tako da uzgajamo kamilicu na nekih 7 hektara. Pokušavao nešto s povrćem i bobičastim voćem a kako smo u tim šikarama našli puno starih sorta jabuka, krušaka, šljiva i mušmula… tako da je to zaista jedno obilje biljnog svijeta koje se može komercijalno iskoristiti a opet ljepota je tolika i za dušu i za oko i za sva osjetila.

A Ante je spasio jednu staru sortu vinove loze: Uzeo sam s Palagruže staru sortu vinove loze palagružonke, čiji je jedini trs ostao od jednog propalog vinograda benediktinaca, kako bih je sačuvao. Meni je otac pričao da su je ljudi prije donosili ovamo (na Vis) i sadili u te škrte zemlje, pogotovo kad je došla filoksera. Tako se javila ideja da pokušam doći do tih plenki, kalemim ih u svojem vinogradu i na taj način spasim tu sortu od izumiranja. Preko jednog ribara i svjetioničara na Palagruži sam došao do tih plenki, kalemio ih, i kad je rodilo, kad sam kušao, imalo mi je specifičnu aromu koja daje na mandarinu! Prije je bilo puno više sorata, oko 200 u Dalmaciji. Sad smo ostali na 20,30. Postoje sorte koje su pokrile cijeli svijet cabernet, sauvignon i chardonay ali mi imamo svojih sorata koje se mogu oduprijeti toj proizvodnji ali u malim količinama.

Učiti od boljih

Dakle to su ljudi od kojih bi trebali učiti svi. Učiti kako se zaštita prirode i poljoprivreda ne trebaju gledati preko barikade već mogu ići ruku pod ruku. Štoviše oni su u nekim dijelovima Hrvatske ovisne jedna od druge, a aktivističkim mi je žarom pričala Irena Beneš iz Brodskog ekološkog društva, mi radimo na poplavnim pašnjacima uz Savu gdje je ispaša i tradicionalna poljoprivreda apsolutno nužna da bi se držale pod kontrolom invazivne biljne vrste. To je amorpha fruticosa (čivitnjača)  koja se širi poplavama. Istraživanja su dokazala da je jedini efikasni način borbe protiv toga paša i gaženje. Možete to mehanički ukloniti ali ako nemate ispašu trošite uzalud ogromna sredstva. Ta amorpha guši sav biljni svijet na tim područjima. Sve te ugrožene biljke i vrste su kamenčići u jednoj velikoj slici, bez njih gubimo mrjestilišta za ribe, hranilišta za ptice, gubimo hranu za leptire i pčele, a time je manje i oprašivanja biljaka pa su manji prinosi.

Bi' će dobro, bi' će dobro

Moj komadić zemlje
postavljen je po 15. put u NSB-u nakon što je obišao cijelu Hrvatsku a uskoro će i u Brisel. Cilj projekta je bio da se pokaže da su poljoprivrednici ključni za održavanje Natura 2000 zaštićenih područja www.natura2000.hr . Ljudska djelatnost je neophodna za održanje zaštićenih staništa i vrsta i oni je obavljaju kroz neintenzivnu poljoprivrednu djelatnost. Svih 14 prikazanih poljoprivrednika s izložbe živi i radi unutar zaštićenih Natura 2000 područja. Dio projekta su i intervjui s njima objavljeni u knjižici koja prati brošuru o izložbi. S njima je razgovarala Marija Martinko koja je odradila ovaj projekt: Imali su priliku, koliko god su sramežljivi, reći što ih brine i što ih veseli, pozitivne i negativne strane poljoprivrede i kako se u posljednjih 30 godina poljoprivreda mijenja. Naš je glavni cilj bio djelovati na svijest javnosti o važnosti poljoprivrede u zaštiti prirode. Ono što im je zajedničko, iako su iz svih dijelova Hrvatske, je sloboda da mogu odlučivati u radu i načinu svojeg života, da su neovisni. Njih veseli ta suradnja s prirodom, to je odnos poštovanja u kojem osjećaju da im priroda to vraća. Ono što ih najviše brine je nedostatak potpore lokalne zajednice, teškoće u pozicioniranju na tržištu i administrativne prepreke.

No te brige na tim se ljudima ne vide. A Ante zna i zašto: Nikad ne gledam lošije, nego uvik „Bi' će dobro, bi' će dobro.“ i gotovo. To me otac naučio.