Ivan Žaknić: Kad jaganjci utihnu

Janko Strižić (Shaun the Sheep), VelikaBritanija/Francuska, redatelji: Mark Burton i Richard Starzack

Priča o slavnom britanskom studiju za animaciju Aardman u posljednja tri desetljeća više-manje je priča o Nicku Parku. Taj četverostruki oskarovac, redatelj, animator, scenarist i producent svoj je prvi kratki crtić dovršio s trinaest godina. Zvao se "Walter the Rat" i, naravno, da je snimljen tehnikom "stop-animacije".

Kad je sredinom osamdesetih stigao u Aardman studio, svjetska animacija većim je dijelom egzistirala u zabranu umjetničkog. Izleti u komercijalne vode bili su rijetki i slabo zapaženi, no zato je narastajuće tržište video-spotova otvorilo prostor animatorima, pa će Aardman i Park potpisati jedan od najslavnijih spotova svih vremena "Sledgehammer" Petera Gabriela.

Uskoro će "Simpsoni" osvanuti na kabelskoj televiziji, a Disney će - spojem komercijalnog i umjetničkog - patentirati uspješnu formulu povratka dugometražnih crtića u kina. Studio Aardman, a poglavito Nick Park pronicljivo reagiraju. Nakon što za kratki lutka-film u tehnici gline "Udobnosti stvorenja" dobiva svog prvog Oscara, Park početkom devedesetih paralelno osmišljava "Wallace i Gromita", seriju kratkih filmova o nezrelom izumitelju i njegovom šutljivom i pametnom psu.

Redateljska vještina izražena kroz klasični fabularni stil, smisao za humor i složena psihološka razrada likova učinit će "Wallacea i Grommita" izuzetno popularnim serijalom (epizoda "Veliki izlazak" će 1993. trijumfirati i na zagrebačkom Animafestu), ali i stvoriti temelje uspješnoga spoja umjetničkog i komercijalnog na Aardmanov način.

"Wallace i Gromit" kasnije će dobiti i svoje dugometražne inačice u kojima će umjetnost filmskog pripovjedanja doći do izražaja što u prekoatlantskim pokušajima prebacivanja kratke u dugu formu i nije baš bio slučaj.
U međuvremenu, Park će s kolegom Peterom Lordom režirati i dugometražnu "Pobunu u kokošinjcu". Za svjetsku distribuciju toga filma pobrinuo se moćni Dreamworks, reakcije su uglavnom bile pozitivne iako je dio kritičara ukazivao na nekompaktnost cjeline i nedostatak duhovitosti u odnosu ne prethodne Aardmanove projekte.

Zašto cijela ova priča o Aardmanu i Nicku Parku? E pa zato što recentni dugometražni "Janko Strižić" spada ne samo u vrhove animiranih dosega u posljednjih nekoliko godina, nego je i jedno od najboljih i najoriginalnijih filmskih djela što smo ih u proteklom razdoblju uopće gledali. Svjetska komercijalna animacija zapala je posljednjih godina u šabloniziranu formulu prema kojoj pojedinac nadvladava zlo ako poželi uzeti stvar u svoje ruke, u podjednako šablonizirane ekološko-propagandističke vapaje, dosadnjikave akcijske koncepte potpomognute novim tehnologijama te, što je još i najbolji segment, nove doprinose uspješnim franšizama. "Janko Strižić" izbjegava sve te zamke.

I ovdje je riječ o filmu koji je nastao prema uspješnom televizijskom serijalu u tehnici stop-animacije "Shaun the Ship" čijih su 48 epizoda Park i društvo isporučili od 2007. do 2010. godine. Park je ovaj put potpisan kao producent, a režije su se prihvatili Mark Burton i Richard Starzack. Priča filma prilično je jednostavna: Janko Strižić, prvi u nizu jednakopravnih likova što žive na farmi u engleskom "countrysideu", odluči uzeti slobodan dan kako bi se odmorio. Umjesto odmora stižu nevolje pa će Janko sa svojim prijateljima krenuti u gradsku avanturu u kojoj je povratak na farmu mukotrpna zadaća.

Film je posložen u najboljim manirama spomenutih Aardmanovih zasada s posebno istančanim smislom za humor koji sadrži niz referenci u kojima će stariji gledatelji uživati (da ne kvarimo doživljaj, spomenimo ovdje samo onu na "Taksista"). K tome je komično izuzetno precizno i funkcionalno vremenski određeno. Dodatni adut "Janka Strižića" je u tome što je riječ o jednoipolsatnom nijemom ostvarenju. Iako je nijemost – koja logično podcrtava slapstick elemente – zapravo preuzeta iz televizijskih epizoda, ona je ovdje i izvrsna popudbina nizu situacijsko-komičnih elemenata, a i fino se nastavlja na trend snimanja nijemih filmova što je, doduše, na polju  dugometražne animacije već učinio francuski "Hrabri mališan". No, s obzirom da je ovdje riječ o ovcama kojima se – kao u svakoj basni pridaju ljudske osobine – gledatelj se introspekcijski može poigrati s pitanjem – što bi bilo da ljudi zašute? Kako bi ovaj svijet izgledao kad bi barem na trenutak prestao biti velika brbljaonica?!

I da, u "Janku Strižiću" i nema previše elemenata na kojima bi misli brusili pripadnici takozvane ideološke kritike. Nakon što je Slavoj Žižek sa svojih znanih pozicija iscipelario "Kung Fu Pandu" i animacija se, nekad potpuno opravdano, našla pod paskom ideoloških kritičara (pritom je zanimljivo kako im je uglavnom promakao snažan političko-društveni naboj "Lego: Filma" ili, pak, neupitna reakcionarnost oba dijela "Kako ukrotiti zmaja"). Zanimljivo, upravo su Aardman i Nick Park u "Pobuni u kokošinjicu", aluzijama na Orwellovu "Životinjsku farmu" i koncentracijske logore, pionirski impostirali ideološko u animiranu formu. U "Janku Strižiću" postoje elementi kritike konzumerizma i suvremenih idolatrija, kolektivno je ovdje pretpostavljeno individualnom, a usporedbe velikog prljavog grada i farmerske arkadije može se učini konzervativnom, no sve je to -  bez značajnije buke (i doslovno!) - utopljeno u ugodno ovčje meketanje.