Ivan Žaknić: Iz Poljske s ljubavlju

Ida (Poljska/V.Britanija, 2014), redatelj: Pawel Pawlikowski

Velika i snažna poljska kinematografija nije u proteklih desetak i više godina isporučila iznimno filmsko djelo. Tu prilično grubu tvrdnju valja shvatiti uvjetno, jer su poljski filmovi putovali po festivalima, osvajali nagrade i u domicilnim kinima bili solidno gledani. Ali, u usporedbi s razdobljem komunizma, poljski je film u tranzicijsko-tržišnom razdoblju bio prilično nevidljiv podijelivši sudbinu sa cijelom istočnoeuropskom kinematografijom koja je postala žrtvom zapadne nezainteresiranosti uslijed pada Berlinskog zida i proglašenog "kraja povijesti".

Poljski autori nisu se pridružili valu čitanja povijesti po formuli "kako smo preživjeli komunizam, a ipak se smijali", već su svoje najrazvikanije proizvode antikomunistički (i antiruski) intonirali, poput Waydina Katyna iz 2007. To nije puno pomoglo vidljivosti poljske kinematografije. I tako sve do Pawela Pawlikowskog i njegove Ide koja je u početku bila rubno zapažena da bi se uoči Europskih filmskih nagrada prometnula u nešto veliko i toliko moćno da je na kraju - uz "europskog" - osvojila i onaj pravi Oscar kao najbolji strani film.

Osim rođenjem, Pawlikovski, pak, ne pripada poljskoj kinematografiji. Zajedno s obitelji iz komunističke Poljske odselio se u Njemačku, školovao se u  Velikoj Britaniji gdje je i ostvario zapaženu dokumentarnu karijeru. Posjetio je i Motovunski festival gdje je njegovo Posljednje utočište (2000) i nagrađeno, a kao članu žirija prikazan mu je i nama vrlo zanimljiv dokumentarac Srpska epika o ulozi deseteračke proze u ratovima na ovim prostorima. Povijesne stranputice i traume istočnoeuropskih naroda Pawlikovskom su, očito, vrlo zanimljive te se onda i Ida fino nastavlja na autorove refleksije.

Radnja filma smještena je u Poljsku šezdesetih godina koju Pawlikovski uprizoruje krajnje artificijelno; crno-bijela fotografija po načelu aritmetičke sredine podupire sivilo životnog realiteta, kadrovi su dugi i statični uz čestu upotrebu "kadrova otklona". Naslovna junakinja Ida (Agata Trzebuchowska) buduća je časna sestra pred davanjem zavjeta čiji samostanski mir i život posvećen vjeri biva narušen kad je teta, za koju nije znala, poželi vidjeti.

Prigodom prvog susreta teta Wanda (velika poljska glumica Agata Kulesza) joj otkriva obiteljsku tajnu – Ida je zapravo Židovka pravog imena Ana čiji su roditelji ubijeni u ratu, a ona se spasila odlaskom u sirotište. Teta je, pak, posebna priča. Bivša članica Pokreta otpora je nakon rata postala državna tužiteljica, mnoge je "neprijatelje naroda" otjerala u smrt (zvali su je "crvena Wanda), a sada radi kao sutkinja, no mračna prošlost gura je u alkoholizam i promiskuitet.  Njihova zajednička istraga nikako neće biti laka – vezana je uz odnos Poljaka prema Židovima koji svakako nije častan pa Ida i Wanda nailaze na zid šutnje, laži i neznanja gdje je objektivnu istinu teško utvrditi pri čemu je Pawlikowski na tragu poznatog filma Čovjek na pruzi (1956) svoga slavnog zemljaka Andrzeja Munka (što ovdje spominjemo iz čisto nacionalnih razloga, budući da je riječ o često prisutnom motivu u filmovima koji uključuju detekciju).

No, Ida u svojim temeljima nije film o otvorenom ili prikrivenom antisemitizmu istočnoeuropskih naroda koji je bitno doprinio brzom nacističkom teritorijalnom pokoravanju. Ida je iznad svega film koji čeprka po  narativima velikih religija te se  bavi intimnim odnosom pojedinca prema vjeri gdje je opet ključna riječ – ljubav. Stoga je zanimljivo usputno promotriti Idine konkurente u oskarovskoj utrci pa zamijetiti kako ih je najveći dio kontekstualno vezan za religiju.

Mauritanski Timbuktu bavi se islamskim fundamentalizmom kao destruktivnim, ali i krajnje nedosljednim nametanjem strogih religioznih pravila. Ruski Levijatan metaforički podcrtava aktualno stanje ponovnog pretvaranja pravoslavlja u državnu religiju. Ne čudi onda što je u takvom društvu trijumfirala Ida koja motivski isprepliće čak tri velike religije. Glavna junakinja je časna sestra koja spoznaje da je Židovka, a na tu je spoznaju navodi susret s nevjernicom i komunističkom sutkinjom. I dok su kršćanstvo i judaizam u Idi vrlo opipljivi, treća velika religija je važno i poluvidljivo ozračje cijele priče. Riječ je, naravno, o komunizmu koji je svojom transcendencijom onostranog u ovozemaljsko, odnosno pretvaranjem "nebeskog raja" u "raj na zemlji" i sam postao religija. Wanda će počiniti samoubojstvo i ono što se zvalo komunizmom metaforički umire s njom, iako će u stvarnosti odumrijeti tek četrdeset godina kasnije.

U prvom dijelu filma teta upozorava Idu kako bi na putu istrage o svojoj obitelji mogla spoznati i "kako Boga nema". Na kraju će se teta razočarati u svoje bogove, a Ida, iako je u međuvremenu upoznala i fizičku ljubav, vraća se svojoj pravoj ljubavi koja će je čuvati od nepoznatog izvan samostanskih zidova. Ta tezičnost neće se svakome svidjeti  i svakako je problematična u konačnom gledateljskom sudu o ovjenčanom  igranom prvijencu Pawela Pawlikowskog.