Sretni kraj

Poreč je aglomeracija. Gomila bivših sela koja se danas zovu „naseljima“, u kojima skupe nekretnine stoje uz slabo održavane i zapuštene prometnice. Da bi manje uprljali automobile dok se kroz lokve i udarne rupe voze prema kućama s kamenom oplatom i ogradama od kovanog željeza, imućniji stanovnici voze terence. Koji uostalom dobro pristaju uz proporcije novosagrađenih "starih istarskih" kuća, pretjerano robustnih, kao da ostvaruju neki srednjovjekovni fortifikacijski arhitektonski ideal.

Premda o tome nema službenih statistika, Poreč je i grad s najviše teških kriminalnih djela u Istri. Što valjda nije neobično, riječ je o destinaciji masovnog turizma, s velikim sezonskim i decenijskim migracijama, gdje se oni u potrazi za lakom zaradom vrlo brzo preorijentiraju na nepodnošljivu lakoću kriminala.

Dojava kako su se u naselju Musalež, udaljenu nekoliko kilometar od centra grada, dogodile dvije sumnjive smrti, stoga me nije previše iznenadila. U pitanju su žena i muškarac, što odmah upućuje na čestu i beznadnu formulu kućnog nasilja, ubojstvo i suicid. Muškarac nasilnik i samoubojica, istodobno napadač i žrtva. Zatvoren krug, u kojem nema moralne satisfakcije suđenja i institucionalne pravde.

U Musaležu su kućni brojevi jednako kaotični kao i urbanistički planovi. Sto pet a, ili be, ništa ne znači u kolopletu preko noći asfaltiranih poljskih puteva i improviziranog vijuganja makadamskih prolaza. Konačni je cilj predvidljiv: ružičasta stambena zgrada s četiri ili pet stanova, PVC prozorima, naopako orijentirana, pa je prostrani prizemni balkon iza kojeg se po svemu sudeći nalazi dnevni dio stana, kuhinja i dnevna soba, okrenut prema zapadu, tako da je u jutro u polumraku i debelom hladu. Stan očito uključuje vlasništvo nad dijelom okućnice: malim dijelom vrta između balkona i metalne ograde, i travnjakom desno od bočnog zida kuće, obzirom da je zimsko doba, podšišanog upravo manijakalnom pedanterijom, s desetak zasađenih i pomno okresanih mladih maslina, kao u kakvom vrtlarskom priručniku.

Odjednom postajem uvjerena da su pokojnici gastarbajteri povratnici. Sudeći po prezimenu, porijeklom su negdje iz srednje Bosne. Mora da su mirovinu dočekali negdje u Frankfurtu ili Münchenu, shvatili da se nema smisla vratiti, recimo, u Uskoplje, i smjestili se u područje gdje se govori isti jezik, ali je ipak „zapad“, Istra, ekonomski napredna i uređena sredina blizu talijanske granice. To uvjerenje pojačava natkriveni parking s automobilom, na krajnjem rubu zelene pruge s travnjakom i maslinama. U pitanju je novi automobil marke „Kia“, metalik sivi karavan. Ispred vozila, koje je sigurno vrlo racionalno odvagnut izbor najniže cijene i optimalne kvalitete, uredno složeno nekoliko metara ogrjevnog drva, i vrtni roštilj, takozvana pecana.

Količina ogrjeva upućuje da ljupko roza zdanje, kao i većina istarskih građevnih poduhvata, nema centralno grijanje, već se ta iluzija „toplog Mediterana“ postiže kurenjem nekoliko kalijevih ili gusanih peći. Činjenica da je prostor parkinga istodobno i sjenica za roštiljanje upućuje na protestantski preodgoj: uspješni gastarbajteri ne voze Mercedese i ne grade po nedođijama višekatnice od kvadre, oni optimalno koriste svoj novac, ulažući tamo gdje nekretnine „nešto vrijede“, a automobili služe za tjedni odlazak po namirnice, uskršnje izlete u rodni kraj, i dnevni prijevoz do plaže.

Trebalo je to biti treće životno doba proživljeno u zasluženoj udobnosti, kada će se nadoknaditi sve ono što je ranije nedostajalo. Svojevrstan sretni kraj.

Mrtvi supružnici bili su jedini stanari stambene zgrade. Točnije, jedini stanari u ukupno tri zgrade: lijevo i desno od njihovog objekta podignuta su još dva gotovo identična zdanja, dvokatne novogradnje u kojima se osobama koje imaju nešto ušteđevine nudi komadić lokalne idile. S prodajom stanova vjerojatno je zapelo kada je tržište nekretnina zapalo u krizu, i ljudi su postali oprezniji prema ovakvim investicijama, gdje stan na goloj ledini, ni u selu ni u gradu, stoji 1600 ili 1800 eura po kvadratnom metru, a bez automobila se ne može kupiti ni štruca kruha.


U nizu uredno naslaganih poštanskih sandučića, samo jedno prezime. Koje se ponavlja i na parlafonu. Ispod i iznad sićušne LED lampice osvjetljavaju prazne pravokutnike. Na koje nema smisla pritiskati, jer se nitko neće javiti. Kao što se nitko neće javiti u stanu mrtvog para, koji je već prevezen na obdukciju.

Kako su jedini kupovali stan, trudili su se odabrati najbolje pozicioniran, onaj u prizemlju, uz koji se dobije komadić travnjaka. Na tom se travnjaku do prije nekoliko sati igrao pas: šarene loptice, i razne druge igračke za kućne ljubimce, razbacane su po travi. Sve su potpuno nove, kao iz prodavaonice; jednako je nova i pseća uzica, ona koja se automatski produžava i skuplja, koja se nalazi na balkonskom stolu. Očito je da su ljudi životinju jako voljeli. Odveli su je veterinari, na poziv policije. Zbog lajanja psa, koji je u zamračenom stanu sa spuštenim roletama bespomoćno i uporno zapomagao između dva leša, udavljene žene u krevetu i obješenog muškarca pod lusterom u dnevnoj sobi, susjedi su i pozvali policiju. Veterinar u lokalnoj ambulanti telefonski je rekao kako je riječ o izrazito dobroćudnoj životinji, križancu njemačkog i škotskog ovčara. Cijepljen, čipiran i dobro uhranjen, odaziva se na ime Medo, i ima gotovo osam godina. Neki su susjedi već posvjedočili kako su ženu i muškarca viđali kako redovito šeću psa. Veliki je križanac dakle spavao u kući, danju boravio u vrtu, i još bio čašćen redovitim šetnjama. Možda je bio vezivno tkivo te male zajednice, koja si je priskrbila sve uvjete za idiličan život u mirovini: stan u sunčanoj regiji, travnjak, roštilj, natkrivenu garažu, i dobroćudnog psa koji neprekidno cirkulira iz dnevne sobe u vrt, i obrnuto.

Sve je bilo savršeno, ali istodobno potpuno promašeno: život u promašenom građevinskom pothvatu, korištenje stubišne rasvjete koja osvjetljava praznu zgradu, osluškivanje jeke na prostoru između ničijih, nerealiziranih domova, ulica koja nalikuje na ničiju zemlju. Najbliži susjed, onaj s druge strane ulice, Nijemac je koji cijeli dan policijske i medijske opsade nijemo boja betonsku ogradu u  bijelo. Poseže u kanticu s bojom, uspravlja se i saginje, povlači neravnomjerne poteze četkom, opsjednut svojim rasporedom proljetnih radova, na desetak metara udaljenosti od mjesta ubojstva i samoubojstva. Jedan kućni broj dalje, neizmjerno dugačak kolni ulaz popločen dvjema trakama betonskih ploča, a u dubini dvorišta automobil švicarskih registarskih tablica. Prolaznika nema. Van prirode, van društva, van zajednice, život izgleda eksperimentalno, kao na Marsu.

Nema susjeda, uobičajenih društvenih konvencija. Nema ni divljine, u zdravom smislu riječi. Život u vakuumu lažnih građanskih simbola, ugodne vrtne garniture na balkonu, velikih keramičkih tegli s cvijećem, zelene kante za polijevanje. A unutar toga, izolacija, starost, ljubomora. Razočaranje, netrpeljivost, mržnja. Nezadovoljstvo onim što je prošlo, i onim što ne dolazi. Besmislene dnevne rutine u kući nalog na izlog prodavaonice namještaja: ručkovi bez rođaka i prijatelja, pretjerano skupe kuglice za božićnu jelku koja besmisleno svjetluca u kutu, komunikacija s nećacima preko Skype-a, prazna pitanja i šturi odgovori. Fotografije iz rodnog sela, koje više ne postoji, kao što ne postoje ljudi s tih fotografija, koji su ili mrtvi, ili beznadno raseljeni.


 Onda očaj počne poprimati razdvojene oblike: žena pronalazi ljubavnika, ili više njih, muž frižider puni pivskim konzervama, između kojih neumorno poseže za bocom Stocka iz po vlastitom ukusu uređenog bara. Godinama se čini kako ništa ne može poremetiti monotoniju tog polaganog pada: imaju gotovo sedamdeset godina, ukoliko prođe još jedno desetljeće, imat će blizu osamdeset. Odumirući, pripremit će se za umiranje.

Ali onda se jednog dana, koji ni po čemu ne odudara od drugih, dogodi nešto neobjašnjivo, što se kasnije uzaludno razjašnjava u terminima „okidača“ i „uračunljivosti“. Dogodi se nasilje, i smrt. Nasilju je možda prethodilo zlostavljanje. Možda uopće nije, nego su se stvari odvijale svojom unutrašnjom dinamikom koju nije moguće dešifrirati. Koja je započinjala ovom mrtvom ulicom, ovom užasnom instant kućom.

Narednog dana nazvao me veterinar. Rođaci su došli po posljednje što se dalo spasiti, po psa. Neće okončati eutanaziran. Drago nam je što su došli, jer bio je izrazito potišten, kaže. Ponovno se prisjećam tog lajanja u mraku, očajničkog trčanja između leševa koji su trenutak ranije bili nježni, pažljivi prijatelji i kompanjoni u igri,  a onda, iz neobjašnjivih razloga,  postali hladne i ukočene figure u dramatičnim pozama. S praznim očima koje ignoriraju i cviljenje, i lavež. Jezivom promjenom koju pas nije mogao razumjeti, jer u njoj nije sudjelovao. Jer nije imao promašene iluzije, i prenapuhane nade. Ništa osim topline nije ga povezivalo s ljudima.

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a