Ovo ne želite čuti...

Vjerojatnost da hrvatski BDP po glavi stanovnika u sljedećih deset godina dostigne razinu Poljske manja je od jednog promila! Kakvu god vlast u tom razdoblju imali. To nije politička floskula ili odokativna procjena dokonoga saborskog zastupnika, nego izračun fizičara koji ima više od 30 objavljenih znanstvenih radova i 800 citata u zemlji i inozemstvu. A osam stotina znanstvenih citata je puno, zaista puno. Toliko nisu skupile ni neke hrvatske znanstvene ustanove koje se vole nazivati fakultetima i sveučilištima.

No zanemarimo na trenutak akademsku sujetu i nadmetanje.

Nekako mi se ovaj podatak o nevjerojatnosti dostizanja Poljske čini važnijim od izbornog inženjeringa i kreiranja izbornih zakona prema željama parlamentranih stranaka.

Je li itko javno zabrinut zbog očite nemogućnosti dostizanja poljskoga životnog standarda? Sudeći prema udarnim temama hrvatskih medija... Nije.

U jednom drugom znanstvenom radu četa uglednih fizičara proučavala je korelaciju rasta BDP-a i korupcije. Rezultati istraživanja dokazuju da pomak za samo jedno mjesto nabolje na tablici percepcije korupcije CPI (Corruption Perceptions Index) donosi rast BDP-a zemlje od 2 do 3%. Dakle, ne klimavih i nesigurnih 0,2% koji optimisti predviđaju Hrvatskoj u 2015., nego deset puta više.

A gdje smo mi na toj globalnoj skali koju svake godine objavljuje Transparency International? Prošle godine zauzeli smo odlično 61. mjesto. Bili smo samo malo lošiji od Namibije, Ruande i Saudijske Arabije... za dlaku. Ali smo suvereno iza sebe ostavili Ganu, Kubu i Oman! Nedostižna Poljska utekla je ispred nas 26 mjesta. No to je samo jedna od pretpostavki za promjenu nabolje i rast BDP-a. A jesu li Hrvati uopće skloni žrtvovanju korupcije za opće dobro? Načelno jesu, ali istraživanja pokazuju da su prilično tolerantni prema političarima koji u korupciji ne pretjeruju.

Primjer treći: Vuk Vuković, mladi profesor na ZŠEM-u, proveo je istraživanje o korupciji u javnim nabavama i posljedicama na politički izbor. Analizirao je javne nabave u 300 hrvatskih gradova i općina tijekom 2009. i 2010. Uzorak za istraživanje sveo je na promatranje 4845 poduzeća koja su od poslova s gradovima i općinama u dvije godine ostvarila 26 milijardi kuna prihoda, što je četvrtina vrijednosti svih javnih nabava.

Zaključak istraživanja?
Što više lokalni političari korumpiraju birače, koristeći u tu svrhu davanje poslova putem javne nabave, povećavaju vjerojatnost na idućim izborima ponovno osvojiti vlast! No vrlo je važno u svemu imati mjeru. Vukovićevo istraživanje pokazuje da političar maksimira ostanak na vlasti ako na sumnjiv način alocira četvrtinu novca od javnih nabava. Kad prijeđe pedeset posto, polako ulazi u rizičnu zonu. Sa svakim postotkom više približava se onom što danas nazivamo izbornim scenarijem Vrgorac, gdje je HDZ i SDP pomela Nezavisna lista mladih. No čak i u tom slučaju ostaje nejasno jesu li lokalni političari samo pretjerali s postotkom ili je problem bio u neravnomjernoj stranačkoj distribuciji javnog novca?

A kako Vuković zna da su analizirane javne nabave bile namještaljka? Nema dokaza, ali su mu za oko vjerojano zapeli podaci da je 327 poduzeća bez zaposlenika u dvije godine dobilo 783 milijuna kuna vrijednih poslova, a da su 506 milijuna kuna dobila 193 poduzeća koja su bez zaposlenih ostala nakon dodjele posla putem javne nabave!

Dodamo li cijeloj ovoj priči podatak da u hrvatskoj lokalnoj samoupravi od političkog angažmana živi oko 9600 karijernih političara (gradonačelnika, načelnika, župana, njihovih zamjenika, članova i predsjednika vijećničkih tijela od općinskih, preko gradskih do županijskih)... Koliko vam se vjerojatnim čini pokušaj smanjivanja broja općina i županija?

Je li vam sad jasnija rečenica s početka ovog teksta?




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a