Tragači zajedničkog nazivnika

Usred banalne svakodnevne užurbanosti u kojoj se čuje često kako „nije važno koliko nešto/netko vrijedi već koju cijenu postiže“ lijepo zvuči ideja o obnovljenom zajedništvu Hrvata, Hrvatica, pravoslavaca i Srba, građana, građanki, seljaka, seljančica i seljobera… Ugodna je ta misao kako smo svi ispod kože krvavi i kako u svima nama postoji jedan zajednički nazivnik. Nazivnik toliko potreban za zajednički zbrojeni učinak nedohvatljiv pojedincu.  

No kako ta misao izgleda kada se na nju misli na drvenom mostu preko potoka Plitvice koji napaja Veliki slap Nacionalnog parka Plitvička jezera? S obje strane mosta skinut je znak o ograničenju za vozila iznad 3,5 tone. I to dva puta. Dva puta su ga skinuli oni koji smatraju da preko drvenog mosta mogu prolaziti kamioni natovareni građevinskim materijalom i dizalice za gradnju apartmana na mjestu koje je međunarodna hidrološka studija iz 2008. označila kao izrazito osjetljivo. Kamione koje plitvički rendžeri uzaludno odvraćaju kod skretanja za Plitvice selo na D1 pa su građevinci strgali i krhku ogradu mosta. Sada cestari traže zaštitare prirode da im odobre da se na mjestu osjetljivih sedrenih barijera iskopaju betonski temelji za most od istog materijala.

U čemu je problem, gospodine uredniče? Vi, novinarska piskarala, ne razumijete što je razvoj! Ne razumijete da je gospodin ministar zaštite okoliša i prirode, ex direktor jednog malog odlagališta otpada, da su on i njegov pomoćnik za zaštitu prirode zamislili da se u nacionalnim parkovima treba zarađivati, svake godine što više. Pa su prošle godine unatoč protivljenja stručnih službi Nacionalnog parka i Državnog zavoda za zaštitu prirode odobrili Prostorni plan Nacionalnog parka iz 1949. godine u kojem se dozvoljava sve veći dotok rijeka Japanacaiostalihstranaca koji se mile kroz prirodu… prirodu koja plaća i koja će tek platiti cijenu razvoja za osobnu korist „naših“.

Kad se ugase kamere u Ministarstvu onda se može čuti kako postoji jedna studija o tomu koliko turista može ući na Plitvička jezera: 2 000 000. Pa i nije problem što smo prošle godine tamo pustili preko milijun turista i što je od 2009. samo u Plitvice selu broj noćenja porastao s 900 na 7000. I što svako noćenje po procjeni Instituta za turizam proizvede 100-150 litara otpadnih voda po noćenju. Vlasnik apartmana tvrdi da cisterna iz Slunja dolazi po te fekalije. Doduše ta je studija o dva milijuna posjeta iz 1966. godine. „Nije li trebalo prvo to odrediti novom studijom a tek onda dozvoliti gradnju?“, pitao sam u Zavodu za prostorno planiranje Ličko-senjske županije. „Mislili smo da je boje donijeti i nesavršeni plan nego da se još čeka i uništava priroda“, odgovorio je glavni lički prostorni planer Stipe Mudrovčić.

I dobro kakva je veza zajedništva i apartmanizacije jednog nacionalnog parka kojem prijeti gubitak UNESCO statusa koji ima još od 1979.? Kako je to lijepo objasnio u emisiji Paralele 28.1.2015. prof. John F. Helliwell sa Sveučilišta Britanske Kolumbije (napravio je istraživanja indeksa sreće u 160 zemalja) osjećaj zajedništva je bitan u društvu jer je bitna sastavnica osjećaja sreće. Irska i Island su zahvaljujući razvijenom zajedništvu lakše i brže odgovorili na krizu.

No za taj osjećaj zajedništva potrebni su političari koji štite javno dobro. Političari koji ne propuštaju glasovanje o prostornom planu ni na saborskom odboru ni u sabornici, koji ne pregovaraju o takvim stvarima. Potrebni su ljudi kojima možemo vjerovati da će nas okupiti oko zajedničkog cilja, zajedničke a ne samo stranačke i/ili poduzetničke dobrobiti. Ljudi koji neće dopustiti betonski most da bi netko gradio apartmane za koje je dobio dozvole jer je stavljao kamene koji su zrakoplovnim legalizacijskim snimkama glumili temelje kuća kojih nikad nije bilo iznad Velikog slapa. Potrebni su glasni tragači izgubljenog zajedničkog nazivnika.


*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a