Produženo djetinjstvo

Često čujem kako mladi ljudi u Hrvatskoj, za razliku od onih u drugim europskim ili prekomorskim zemljama, dugo ostaju živjeti s roditeljima.  Nakon deset, pa i više godina koje sam provela ovdje, pitam se je li to baš sasvim točno.


Naime, čini mi se da i nije. Jedan dio mladih ljudi  sa sela ili iz manjih gradova s navršenih osamnaest ili devetnaest godina dolaze u veće gradove, najčešće u Zagreb,  studirati. Napuštaju roditeljski dom i, kako ih uglavnom financiraju roditelji, samostalno žive u studentskim domovima ili im roditelji plaćaju privatni smještaj. Tek rijetki imaju sreću da borave kod rođaka ili prijatelja. Na taj način stječu određenu samostalnost, sposobnost kreiranja vlastitog života i odgovornost u ispunjavanju svojih obaveza.


Kada nastaju problemi


Čini mi se da problem nastaje kada mladi završe studij, pokušaju pronaći posao i zasnovati vlastitu obitelj. Budući da su onemogućeni teškom gospodarskom situacijom i nemogućnošću pronalaska posla mladi teško ili nikako, ukoliko nemaju „veza“ ili „poznanstava“, pronalaze posao. Teško se odlučuju za samostalan život i zbog toga su primorani ostati u roditeljskom domu.


Oni pak koji se nekako snađu, pronađu posao i podignu kredit za stan te se odluče za samostalan život, često žive oskudno i opterećeno. Vječno su u strahu hoće li ostati bez posla, hoće li moći plaćati rate kredita i tako dalje… Ovdje neću ni spominjati velik broj mladih koji odlaze iz Hrvatske u potrazi za boljim  životom, iako ni u Europi ne „cvjetaju ruže“.


O čemu to govori?


Možemo li zaključiti da mladi u Hrvatskoj vole biti s roditeljima ili da im politika i društvo ne omogućavaju normalan, samostalan i neovisan život? U ovom trenutku, zbog životnih poteškoća u kojima se nalaze hrvatski građani, teško je odgovoriti na to pitanje.


Znam da su obiteljske veze u Hrvatskoj čvršće i jače no u mnogim zemljama svijeta, što, mislim, u ovim kriznim vremenima i nije tako loše. Pitam se i je li otuđenost koja vlada Zapadom, gdje su rodbinske veze slabe ili nikakve pozitivan trend koji bi trebao zahvatiti i mlade u Hrvatskoj kako bi se brže uspjeli osamostaliti od svojih roditelja?


Kako je u Argentini


Kad razmišljam o Argentini, gdje sam rođena i odrasla i čijih se mirisa i okusa sjećam, gdje još uvijek žive moji roditelji, rodbina i prijatelji, razmišljam o sličnostima i razlikama između te dvije zemlje. Jesmo li, doista, toliko različiti? Mislim da smo po ovom pitanju zaista slični.


Dapače, u Argentini su obiteljske veze još čvršće i nije neobično vidjeti velike obitelji koje godinama žive zajedno – djedovi i bake,  mame i tate, djeca i njihova djeca. Pitam se što je u tome loše?  Ne čini li proširena obitelj čovjeka jačim, sigurnijim, zaštićenijim, a djecu uči ljubavi, poštovanju prema starijima, davanju, a ne samo primanju…


Te prepreke na koje nailaze mladi ljudi u želji za samostalnim životom gotovo su jednake u Hrvatskoj i u Argentini. S tim da su u Argentini mladi dosta stariji kada odlaze iz roditeljskog doma, a glavni povod „osamostaljenja“ je gotovo uvijek zasnivanje vlastite obitelji.


                                                                            *     *     *     *

Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.


*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a