Pravila za hranu

Hrana. Svi mi jedemo, a ipak što jedemo i kako jedemo varira od kulture do kulture, kao što klimatske prilike variraju po nadmorskim visinama.

Hrvati su, po mojem iskustvu, opsjednuti hranom. Ali ne na način na koji su moji hipsterski američki frendovi ''opsjednuti'' hranom. Moja punica ne okida Instagram fotke svojih juha i ne objavljuje ih na internetu. Ne, ovo je više opsjednutost time tko što jede, kada i kako. Kao da iz svakog obrok izvire nekakav prioritetni značaj.

Gladovanje

Dok sam odrastao u Americi, ako smo imali obrok koji mi se nije sviđao, bilo mi je dopušteno ostati gladan. Zvuči čudno, zar ne? Dopušteno ostati gladan. Ali, da, sada to nekako smatram luksuzom. Iskustvo u Hrvatskoj podučilo me da nijednom djetetu, bez obzira na dob, nikad nije dopušteno da ostane gladno. U slučaju da mi se kćer nećka oko nekog obroka, moja žena često će je ipak time nahraniti. Isprva sam mislio da je to samo ''naša'' stvar. Onda sam počeo primjećivati to isto kamo god bih se okrenuo. Vidim majke kako hrane djecu: u parku, na Rivi, u centru grada.

Nahraniti prijatelje

Ljudi čak hrane i tuđu djecu. Prije par tjedana bio sam s kćerkom kod njezine prijateljice i svi smo jeli. Mojoj kćeri nije baš i nije bilo do hrane, htjela je nastaviti s igrom. Odjednom vidim kako prijateljičina majka umeće punu žlicu u usta moje kćeri i - zalogaj je progutan. E sad, lijepo je vidjeti da je majci prijateljice mog djeteta toliko stalo do dobrobiti moje kćeri, jedino što takav scenarij u Americi ne mogu zamisliti.

Odrasla sam osoba?

Što to ljude ovdje čini toliko opsjednutima hranom? Kao roditelj u tridesetima, s doktoratom, stalnim poslom i najprodavanijom knjigom,  znate, sa svim onim što – osim ako ste nekakav ratni heroj - najbolje upućuje na to da ste sposobna i neovisna odrasla osoba, vjerovao sam da su dani objašnjavanja što, kada i zašto jedem, davno iza mene.  Ali onda sam shvatio “čekaj malo, pa ja živim u Hrvatskoj''.

Tragične posljedice


Posljednji put kad su me roditelji pitali što sam jeo i jesam li jeo bio je vjerojatno prije više od 20 godina. Ovdje mi se to pitanje postavlja cijelo vrijeme, i to tonom koji odaje da je u pitanju stvar života ili smrti. Ako ne pojedem juhu, blitvu, ribu ili što god, to se smatra velikim grijehom, zločinom, tragedijom hamletovskih proporcija.

Nema kraja

Postoje i mentalne igre oko hrane. Netko kaže da ne želi više, i onda moraš razmišljati: govori li istinu? Ili zapravo želi još? (što je, naravno, uvijek slučaj). Začaran je to krug: dok god imam još hrane na tanjuru, domaćin će biti nezadovoljan pojedenom količinom, a još hrane slijedi nakon što završim.

Tiranija

Čini mi se da su u Hrvatskoj svi prisiljeni jesti (najviše forsiraju bake i punice). Kao da smo u nekakvoj kulinarskoj diktaturi najfinije vrste. Kad sam o tome pričao sa svojim hrvatskim prijateljem, koji nije djelovao ni blizu toliko šokiran svim ovime, samo me sa smješkom upitao: ''Nisi nikada bio u vojsci, zar ne?'' Upravo tako, jesti kod kuće u Hrvatskoj je usporedivo s vojnom službom. Po-zor!

-----------------------------------------------------------------------------------------------------
Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a