Pizza, plaća i slične stvari

Mnogo je razlika između Hrvatske i Amerike, naravno. Hrvatska je mala, Amerika velika. Hrvatska je u Europi, Amerika nije. U Americi propuh te ne može usmrtiti, dok je u Hrvatskoj prvi na listi osumnjičenih. Iako sam uložio dosta truda nastojeći shvatiti i prihvatiti mnoge od ovih razlika, mislim da neke nikada neću 'skužiti' i ne razumijem zašto uopće postoje.

Uzmimo za primjer stavljanje kukuruza na pizzu. U Americi to ne radimo. Zašto? Mi na našu pizzu stavljamo drugo povrće: paprike, gljive, masline. Zašto ne kukuruz? Pojma nemam. Kako je nekom u Hrvatskoj palo na pamet staviti kukuruz na pizzu, a u Americi ne? I dalje sam zbunjen svaki put kada dobijem pizzu posutu kukuruzom.

Toplomjer

Jedna od posebno zbunjujućih razlika je u načinu na koji ti majke, bake, medicinske sestre i doktori mjere temperaturu. U SAD-u staviš toplomjer u usta. Ovdje ga staviš pod pazuh, što u Americi rade samo mala djeca. Je li jedan način pouzdaniji od drugog? Ako jest, zašto to raditi drukčije? Hrvatski način definitivno je jednostavniji.

Bolno je prisjećati se kako sam sjedio na krevetu, s toplomjerom gurnutim u usta, nemoćan u pokušaju disanja kroz začepljen nos dok sam istovremeno morao držati usta zatvorenima. Mislim da sam naposljetku prodisao kroz uši.

Plaća

U Americi plaće sjedaju na račun svakog tjedna ili dvaput mjesečno. Zbog toga su vikendi još bolji. Petkom je plaća! Nema boljeg osjećaja od onog kad odlaziš s posla u petak navečer, znajući da imaš novca i sljedeće jutro možeš spavati. Tulum! (Naravno, kod nas svaki tulum završi do 2 ujutro).

U Hrvatskoj – ne baš. Čak i krajem mjeseca ne usudiš se isplanirati tulum jer je dan plaće negdje između prvog i petnaestog dana sljedećeg mjeseca, ako uopće. Teško je kombinirati uzbuđenje zbog vikenda i naplatu svog teškog rada kada plaća sjeda u neki slučajni utorak. Tooo! Utorak! Daaa! U-to-RAK!

Pravo na sjedenje

I konačno, još nešto što ne mogu shvatiti: stolice. Stolci? Da, stolci. Ovdje u Hrvatskoj, blagajnici/e u mnogim trgovinama imaju stolac na kojemu sjede dok rade. To. Ima. Toliko. Mnogo. Smisla. U Americi to nikad nećete vidjeti, i zaista ne znam zašto. Osim možda zato što vjerujemo da je sjedenje privilegij uredskih službenika.

Kad sam ja radio u trgovini, mrzio sam stajati za blagajnom cijeli dan. Činio sam sve kako bih to izbjegao (čak sam dao otkaz i upisao fakultet).

Ne dati zaposlenicima da sjede samo je još jedan primjer nehumanosti američkog tržišta rada. Drugi je nedostatak malih aparata za kavu.

Asimilacija

Pokušao sam se asimilirati. Naučio sam nositi papuče i piti kavu polagano. Naučio sam da, bez obzira koliko mi je vruće, ako je moja punica u blizini, moram zatvarati prozore. Smiješno je da tako male stvari, poput dana za plaću i toplomjera, strše kao ono što će zauvijek ostati pravo čudo.



Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a