Kakve su toplice i rehabilitacija?

Naslov već govori sam za sebe. Kakve su toplice i rehabilitacija - zašto baš sad pišem o toj temi? Zato što se svako malo skupljaju donacije za nečiju rehabilitaciju izvan Republike Hrvatske.

Ja ne mogu reći da su nam toplice toliko grozne. Imaju stručan kadar, imaju dobre fizioterapeute i ostale, ali nemaju tehnologiju. Nisu otišli naprijed s tehnologijom i ne rade dovoljno na edukaciji svog kadra kojeg imaju. A ima i kadra kojeg nedostaje – naprimjer, svaki rehabilitacijski centar ili specijalna bolnica nema psihologa.

Zašto je psiholog bitan za rehabilitaciju i socijalizaciju? Zato da bi procijenio koliko je pojedinoj osobi potrebno da se vrati u što bolje stanje poslije rehabilitacije, a ako se ne vrati, kako joj možemo pomoći da je socijaliziramo i da je što prije uključimo u društvo, obrazovanje ili zapošljavanje. Imamo toplice na najboljim mjestima, ali godinama nije ulagano u njih pa djeluju kao da su iz 19. stoljeća. Imamo Krapinske toplice, Varaždinske, Daruvarske, Istarske, toplice u Makarskoj, Topuskom, čak i na otoku u Veloj Luci. Prema tome, imamo perspektivu zdravstvenog turizma, ali imamo i problem što većina bolnica pripada županijama koje nemaju novca i onda lokalni političari misle da je to njihova bolnica pa ne dopuštaju ulaganje stranog kapitala da se uvjeti u toplicama poboljšaju.

Sad ću vam malo opisati kako to izgleda iznutra. Staro, oronulo, bez puno ulaganja, a najvažnije je od svega što je nepristupačno samim osobama s invaliditetom. Sobe su male, ali gore od soba su kupaonice. One su premale i nepristupačne za bilo koju osobu s invaliditetom. Kad bi takva osoba htjela samostalno obavljati higijenu, to u bolnici ne može jer, nažalost, infrastruktura to ne dopušta. Evo jedan primjer iz iskustva. Kad sam se htio istuširati, prvi mi je problem bio, i taj problem imam uvijek, ući u samu kupaonicu. Vrata su preuska za ulazak s kolicima, a onda moram biti mađioničar da sparkiram kolica pokraj tuša u koji ne mogu ući jer je povišen 30 cm, a ja nisam alpinist.

Ne samo da se meni otežava, nego se otežava i medicinskoj sestri koja mi pomaže jer nema mjesta stati kraj mene. Drugi problem je pristup bazenu ili moru. Ja već godinama idem u Velu Luku. Ondje ni plaža ni obala nisu pristupačne za osobe s invaliditetom. Htio sam se okupati i kad sam došao do plaže, vidio sam da ću morati pronaći dvojicu snagatora da me bace u more. Još je veći problem da me izvade iz mora jer kad smo dugo u vodi, onda dobivamo grčeve ili nam se neki dijelovi tijela opuste pa nas je još teže izvaditi. Probali su kao ribe na udicu, ali ne uspijeva. I onda kad se oglase razni emisari koji kažu da trebamo ulagati u zdravstveni turizam, ja se slažem – da, trebamo, to je uvijek pod navodnicima jer stalno nešto trebamo.

Ovim primjerima sam vam pokazao da jednostavno nije tako jednostavno. A sad već kad smo kod mora i obale – masa stranaca me pitala zašto majke s djecom nose svoju djecu do mora da bi ta djeca bar malo naučila plivati? Pa sam im rekao da zato što još nismo čuli za tehnologiju koja ih može spustiti u more, nego koristimo tijelo i mišiće, kralježnicu i ruke. Zamislite majku koja ima 60 kg, a dijete 25 kg. Pa 25 kg je i poštena riba koju treba izvući iz mora, a kamoli dijete.

Često se sjetim ljudi koji, nažalost, dožive moždani udar i prvi put se susretnu s rehabilitacijskim centrom ili specijalnom bolnicom i onda vide kako se u sustav nije ulagalo godinama. Znate, kad sami možete obući gaće i hlače, pa onda to više najednom ne možete, onda je to strašno ponižavajuće za samog čovjeka. Ali tu je problem i u samoj rehabilitaciji i socijalizaciji jer se radi kao na traci. A na traci se ne može raditi s ljudima. Koliko uspiješ u 21 dan napraviti, toliko si rehabilitiran, ali u bolnici - ako se ne potrudiš sam i ne nađeš neke terapeute da ti pomognu da se digneš što prije i što jače - to je problem. Znači nema sustavnog rehabilitiranja osoba s invaliditetom i prepuštene su svojoj volji i svojoj upornosti, što nije dobro.

Svake godine kad dođem na rehabilitaciju sjetim se majki s djecom koje dolaze svake godine i koje daju posljednju kunu za njihovo vježbanje. I onda vidim koliko je sustav nepravedan. Imam jedan primjer iz Slovačke. Moja prijateljica Sanja ima 11-godišnjeg sina Roberta koji ima cerebralnu paralizu. Skupljala je godinu dana donacije za njegovu rehabilitaciju u Slovačkoj i kad je onamo došla, Roberto je imao dva puta dnevno fizikalnu terapiju, s njim su radila tri terapeuta. Ondje su izmislili neke hlačice koje mu obuku za uspravan hod. Roberto je ne samo ispravio hod, ispravio kralježnicu i gotovo je hodao normalno. Ali tu se pokazuje gdje naši centri zaostaju – u tehnologiji rada. Roberto i njegova mama su bili oduševljeni centrom u Slovačkoj i pozvani su opet, što dovoljno pokazuje koliko su ondje bili zadovoljni rehabilitacijom.

Još jednu stvar mi je Sanja rekla: ondje terapije traju od osam ujutro do osam navečer, ali to nisu samo terapije – tu je i sport, igre, a kroz to se provlači terapija. Roberto se oduševio električnim konjem. A onda je mama Sanja došla natrag u Hrvatsku i pitala se zašto ovdje nitko nema takvu tehnologiju, što pokazuje da smo još daleko, ali da trebamo surađivati s Europom da bismo podignuli razinu rehabilitacije i davanja terapija osobama kojima to treba.

Toliko od kotrljajućeg Hrvoja bez lanaca


*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a