Švicarski nožić

Postoji li veza između terorističkog napada u Parizu, hrvatske strke oko „švicarca“ i talijanskog predsjednika Europske središnje banke?  Ni ja se nisam odmah sjetio, ali je očita.

Francuski magazin La Libération objavio je priču o Amedy Coulibalyju, teroristu koji je držao taoce u prodavaonici košer hrane i na kraju ih četvero pobio. Pišu da nije imao posao niti ikakvih prihoda. Pa kako je onda financirao vlastiti život? Otkud mu novac za oružje? Kako si je sve to priuštio? Jednostavno. Uzeo je potrošački kredit od 6000 eura od kreditne kompanije Cofidis, koja ih nudi online. Njegov napad financiran je kreditom! Na dug. Već iz ovog primjera možete naslutiti da je život na dug smrtonosan.

No to nije sve. Dio od tog novca dao je dvojici braće koji su napali redakciju Charlie Hebdo...“da bi mogli dovršiti kupnju onoga što im treba“. Sad kad znate da i teroristi žive na dug, zacijelo se pitate: „A tko će sa taj dug vratiti?“ Naime, jamaca ni hipoteke nema, a dužnici su pokojni.
Kako tko? Pa žrtve, kao i uvijek! Francuski građani i porezni obveznici EU. Na ovaj ili onaj način.

I sad se tu vraćamo financijskim vijestima u posljednja dva tjedna. Onima koji bi mogli označiti početak kraja, odnosno zadnju fazu napuhivanja kreditnog balona. Prvo je cijena nafte pala mnogo dublje nego što je itko očekivao. Zatim je Švicarska središnja banka kao prva objavila da odustaje od borbe s bogovima tržišta. I da ne vjeruje u čudotvoran napitak iz monetarnog kabineta Europske središnje banke.

Zašto je sve to važno?

Zato što davanjem novog kredita prezaduženom ne možete riješiti ništa. Dug je uvijek deflatoran. Što ga ljudi više imaju, moraju na stranu stavljati sve više svojih budućih prihoda kako bi ga otplatili. Pa imaju sve manje za trošenje, trgovci manje prodaju, proizvođači proizvode i tako u krug. To vam je nuspojava poput glavobolje i mučnine nakon raskalašene gozbe na kojoj se previše popilo. Poslije kreditne ekspanzije uvijek slijedi kontrakcija. Ljudi se skupe, zgrče i nisu skloni nastavku financijske ni one druge zabave… koliko god se trudili održati dobro raspoloženje.

Dan poslije, nije vam do čaše sinoćnjeg omiljenog pića...samo bi htjeli izbjeći posljedice. No, to nije moguće. Što se mora dogoditi, dogodit će se. Obično u najgorem trenutku, vrlo neuredno i nekontrolirano.  Tako je i nakon neumjerenog ispijanja bujice „povoljnih“ kredita. Stvarne cijene padaju. Slijedi deflacija, detoksikacija i pražnjenje.

Ekonomisti, bankari, analitičari i političari sve ovo znaju, ali im to ne odgovara. Zato je Europska centralna banka prešla na novu strategiju. Ne bi li potaknula nastavak konzumacije, odlučila je kreditni šank ostaviti otvoren koliko god treba i sniziti cijenu pića. Nepopravljivim i opreznim trezvenjacima, nudi financiranje nove runde atraktivnom kamatom od samo 0,05%. Zašto? Zato što deflacija zbog dugova nije dopuštena, niti politički korektna! Sve dok problem sam od sebe ne nestane nema triježnjenja. Tko će na kraju sve to platiti? Isti oni koji će pokriti nenaplativi dug pariških terorista.
Švicarska središnja banka nije htjela bacati novac vlastitih građana na ovaj monetarni eksperiment pa je piće u francima ostalo skupo. A njihova ekonomija trijezna.

A Hrvatska? U prijedlozima „rješavanja problema kredita u švicarskim francima“ do sita smo se naslušali raznih poluistina, neznanja i vratolomnih intelektualno-populistički akrobacija. Po količini izrečene gluposti možemo biti sigurni da triježnjenja nema na vidiku. Pale su i neke nove monetarne teorije. Potpredsjednica Vlade dva puta je u istoj radijskoj emisiji ustvrdila da „banke ne smiju zarađivati na razlici tečaja, nego samo na kamatama“!? Ovako teorijski revolucionarnu ideju svakako bi trebalo proslijediti međunarodnim znanstvenim krugovima i objaviti u nekom stručnom časopisu. A u međuvremenu, dok ne bude globalno priznata, kao privremenu mjeru ukinuti sve mjenjačnice, devizne burze, currency opcije i sve instrumente osiguranja od valutnog rizika. I naravno, kao sasvim nepotrebnu, ukinuti deviznu štednju građana.

Populističke političare, spasitelje žrtava „švicarskih kredita“, treba pod hitno poslati na „Kurze Kurse“ razumijevanja osnova financijskog sustava. U civiliziranim zemljama vlade ne određuju tečajeve valuta. Niti parlamenti.
A odluka o kolektivnom snižavanju rate korisnicima kredita u švicarcima? I konverziji kredita u kune? Tja, svako rješenje je moguće…pitanje je samo koliko stoji? To ostalim građanima nitko ne želi reći. Uostalom, oni koji se razmeću ovakvim prijedlozima ni sami to ne znaju izračunati.  No vratimo se mi na početak…

Coulibaly je vjerovao da će se za njegov dug pobrinuti Alah. To se za njega osobno pokazalo točnim. Europski „Dragi Mario“, usprkos njemačkom opiranju, ipak je prešao na tamnu stranu globalnoga monetarnog aktivizma. Njega zapravo i ne zanima krajnja otplata kredita, nego održivost postojećeg dužničkog „lanca sreće“.

U Hrvatskoj je sve mnogo jednostavnije. Izmaklu dobit korisnika jeftinih kredita u švicarcima na kraju će platiti svi porezni obveznici. Premijeru, koji tvrdi suprotno, nudim okladu u mjesečnu plaću da taj dug u konačnici sigurno neće pokriti niti Alah niti banke.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a