Očekivanja permanentnog restrukturiranja

Preo sam kad je ravnatelj jedne državne financijske institucije pred jednim od mojih šefova u šali rekao kako bi meni i još par kolegica i kolega udvostručio plaće. Nastavio se razgovor u neobično vedrom tonu u kojem je taj striček neuobičajeno socijalno osjetljivo razmatrao kako je vidio kako u inozemstvu i u Hrvatskoj slično izgledaju restrukturiranja državnih tvrtki u koje dolaze menadžeri koji su nagrađeni prema brzini i uspješnosti smanjivanja troškova proizvodnje. Što se obično svodi na smanjenje broja zaposlenika. Što obično znači da oni koji ostanu na poslu moraju raditi više i/ili se dio toga posla da tvrtkama koje to rade jeftinije. Što u pravilu znači da se cijena rada smanjuje ili da se za istu količinu novaca treba raditi još neki posao nakon onog redovnog. Kome to i dokad kome zdravlje to dopusti. A kako nezaposlenih mladih koji žele/moraju raditi bar za iseljeničku referencu uvijek ima… I to se sve radi jer su, kažu liberali, država pa time i državne tvrtke preskupe i neodgovorno troše poreze od kojih žive.

Naravno skriva se u državnim tvrtkama dosta nesposobnih i lijenih kumića i sestrića kojima sporo protječe vrijeme pred pasijansom i koji često „odu nešto obaviti a nitko ne zna hoće li se vratiti“ (pa oni koji stvarno rade misle:“Što ne odu po cigarete i ne vrate se više nikad!“).
Te kumiće isti liberali za ostvarenje svojih poduzetničkih ideja koje koriste javne novce narafski bez ustezanja traže usluge. No s druge strane onima koji pošteno rade čini se, kaže razigrani ravnatelj s početka priče, kako je to restrukturiranje jedan stalni proces koji nikad neće prestati jer neoliberalni menadžeri misle kako je to jedini način da se natjera ljude da rade. Kao Hrvati su neizlječivo lijeni i precjenjuju se bezobrazno.

I kada spomenuti menadžeri uz pomoć „znanstvenih“ metoda odjela ljudskih resursa pokušavaju osloboditi državnu tvrtku onih koji imaju stare menadžerske ugovore ili su jednostavno bezobrazno preplaćeni i isto toliko uvrijeđeni jer ne odlučuju više o ničemu i ne mogu drugima delegirati svoj posao, onda im ne preostaje ništa drugo nego da odrede novi početak. Što znači da moraju raskinuti stari ili odgoditi donošenje novog kolektivnog ugovora kako bi imali pravnu podlogu da otpuste ljenčine koja je donijela bujica lijevog ili desnog političkog močvarnog rukavca.

Koju god pravnu formu to pospremanje zakrabuljili sve završi na sudu pa odvjetnici uzmu svoj dio koji plate državne tvrtke, dakle građani. Možda oni isti odvjetnici koji ponekad zastupaju iste državne tvrtke u nekim drugim sporovima jer one zbog negativne selekcije nemaju dovoljno sposobne pravnike da dobiju sudski spor ili nemaju više uopće pravnu službu.


Bio sam ovaj tjedan u Briselu na konferenciji Ulaganja u komunalnu infrastrukturu u jugoistočnoj Evropi u organizaciji Centra za razvoj i investicije gdje su naši komunalci i gradonačelnici pokušali odgonetnuti kako da izgrade pročistače voda i centre za gospodarenje otpadom koje vrijede milijarde na koje nas gurka EU a da pritom ne povećaju cijene drastično. Evo dvije izjave po kojima ću pamtiti taj put:

1. „Dođe mi zlo, kad vidim da neka općina ili grad uzmu kredit kod komercijalne banke u Hrvatskoj za infrastrukturne projekte umjesto da ga uzmu kod Europske investicijske banke koja ima manje kamate i nekoliko godina počeka.“   EU zastupnica Ivana Maletić

2. „Grad Pakrac ima spremnu dokumentaciju, EU projekte vrijedne 600 milijuna kuna a naš je proračun 11 milijuna, ako prođe jedna desetina, mi bi mogli bankrotirati. Ne vidim kako da to ostvarimo bez uključenja centralne države.“ Gradonačelnik Pakraca Davor Huška  


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a