Škrte misli o drugome


Ovdje u Hrvatskoj, ljudi mi često pričaju o tome kakvi su Amerikanci. Kada im naglasim da sam i ja Amerikanac, obično prokomentiraju kako sam ja ''drukčiji''. Da, kao Amerikanac koji živi u Hrvatskoj, jasno da sam drukčiji od preostalih 315 milijuna koji ne prakticiraju život ovdje. 


Smiješno je, međutim, koliko ljudi misle da znaju o nečem o čemu zapravo znaju vrlo malo. Na primjer, ja sam o Hrvatskoj znao podosta prije nego što sam upoznao ikog odavde. Znao sam da je prije bila komunistička zemlja, da je imala rat, te da se nalazi... negdje, ne predaleko do Rusije. I SVE JE BILO TOČNO, kao što je točno da su i Francuska i Njemačka bliže Rusiji u odnosu na, recimo, Oklahomu.


Toliko toga za naučiti


Ono što nisam znao o Hrvatskoj jest to da je smještena upravo nasuprot Italiji, da je premrežena tonama rimskih ruševina i ostalih starina, te da njezini stanovnici nisu zaostali barbari kakvima su mi ih mediji predstavljali. Naprotiv, u usporedbi s dobrim dijelom SAD-a, Hrvatska se doima progresivnom.


Zanimljivo je koliko mnogo mojih hrvatskih prijatelja i članova obitelji objašnjava moje ograničeno poznavanje Hrvatske činjenicom da sam Amerikanac, a istovremeno malo njih shvaća da smo, po siromašnom znanju o dalekim zemljama, u istom čamcu.


I to je Amerika


Istina, većina Amerikanaca malo toga zna o Hrvatskoj. A onim Hrvatima koji se osjećaju tako pametnima zato što znaju nešto o SAD-u: wow, znaš nešto o svjetskoj velesili, čestitke! No što je sa Sirijom? Turskom? Irakom? Bugarskom? Palestinom? Wyomingom? (da budemo pošteni, gotovo nitko ne zna ništa o Wyomingu).


Sve što znamo o bilo kojem stranom mjestu vjerojatno se temelji na širokim generalizacijama i stereotipima (hm... kao i glavnina ovog bloga). I sve to je normalno. Prema socijalnoj psihologiji, mi ljudi smo “kognitivne tvrdice”. Ne volimo razmišljati previše o stvarima o kojima nije zapravo nužno razmišljati. Zašto bi nekog u Hrvatskoj trebalo zanimati išta o Wyomingu?


Pariški sindrom



Takvo škrtarenje ograničava, međutim, naše razmišljanje na stereotipe i pojednostavljene narative o kompliciranom svijetu. U svjetlu tragedije kao što je masakr u redakciji časopisa Charlie Hebdo, lako možemo upasti u zamku generaliziranja i stereotipiziranja onih koji su počinili zločin i zajednice iz koje dolaze. Kao njihovih žrtava.


Dopustite da kažem, kao netko tko se uvelike koristi generalizacijama u svrhu donošenja veoma općenitih zaključaka i nadu da će se poneki čitatelj pritom nasmijati, da podržavam satiru i slobodu govora. Međutim, također sam oprezan u situacijama kada se nasilna djela pojedinaca pripisuju cijeloj jednoj društvenoj skupini.


Ne budimo ograničeni


Očigledno, oni koji su prošlog tjedna ubili novinare i Židove u Parizu promatrali su svijet kroz veoma ograničavajuće naočale. Kad god dođe do takve tragedije, pokušavam se prisjetiti kako sam mislio da znam toliko toga o Hrvatskoj i kako se pokazalo da zapravo znam veoma malo. Nadam se da, dok razmišljamo o svim tragedijama koje se nižu u svijetu, naše misli neće biti škrte. Cijena koju za to plaćamo često je previsoka.


____________________________________________________________________________

Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a