Kontrola gomile


Prošlog tjedna dočekali smo Novu godinu. To znači da su hrpe pijanih, razularenih, umornih i promrzlih ljudi diljem svijeta slavile u ponoć (zamislite kako smiješno izgledamo vanzemaljcima koji nas možda promatraju). Ali iako se slavilo posvuda, treba znati da sve te skupine ljudi nisu jednake. Zapravo, moram reći da mi se hrvatske gomile ipak čine najboljima.

Postoji izraz kojeg mladi u Kaliforniji vole koristiti (ili su ga barem nekoć voljeli koristiti), a to je: chill.  To je najbolji opis gomile u kakvima sam bio na zagrebačkom glavnom trgu ili na splitskoj Rivi. Svi djeluju baš opušteno, kao da su tu isključivo kako bi se zabavili i pustili druge da se zabave. Vibra sklada i sreće pulsira kroz mnoštvo.

Tempirana bomba

S druge strane, u Americi, posebice u Oklahomi, gomilom uvijek kruži i osjeća se nekakva napetost. Kao da ste na jedno mjesto postavili hrpu stranaca, odreda odlučnih u namjeri da to i ostanu. Zapravo, vrijeđa ih što moraju komunicirati, doticati se, biti blizu jedni drugima, gledati one oko sebe. Često su to napete situacije koje samo čekaju eksploziju.

BUUUUUM!

Planuti može gotovo bilo gdje. Na primjer, jednom sam svjedočio tučnjavi među 60-godišnjacima na koncertu Paula McCartneya. Pa tko dolazi agresivan slušati i gledati McCartneya? Zamislite kako je samo na drugim, manje bezazlenim događanjima: "monster truck" nadmetanjima, koncertima Kida Rocka, vjerskim skupovima. Ozbiljno. 2009. godine pozvana je policija i ljudi su evakuirani iz vodenog parka nakon što je izbio sukob među stotinama mladih na vjerskom okupljanju nzvanom ''Valovi obožavanja''. 

Nije tvoj problem

Očito u Americi imamo problem, i pokušavam shvatiti zašto tog problema u Hrvatskoj nema. Razlog sigurno ne leži u policijskom zastrašivanju – rijetko kad uopće vidim policiju na bilo kakvom ovdašnjem događanju. Jedina takva prigoda koje se mogu sjetiti bila je obilježavanje ulaska Hrvatske u EU. U Americi policija je stalno prisutna, patrolirajući pješice, na biciklima, konjima, čak i u tenkovima.

U Oklahomi (a i većini Amerike) život je tako fragmentiran, toliko izoliran, da zapravo i ne dolazimo često u kontakt s anonimnim dušama. Uglavnom putujemo autom i od svake smo prilike za interakciju sa strancima na ulici ograđeni slojevima čelika, stakla i klima uređaja. Jednom ''Oklahomcu'' biti u gomili je čudno, rijetko i uznemirujuće. Kad god smo u situaciji koja podrazumijeva gomilu, vrlo je vjerojatno da ćemo se tamo teško opet naći.

Jedan od mnogih

U Hrvatskoj je veoma drugačije. Mislim da je jedan od razloga što hrvatske gomile vibriraju tako opušteno u tome što su ljudi ovdje... hm... navikli biti s drugim ljudima. Osvrnite se. Centar Zagreba je jedna pokretna masa, mnoštvo ljudi koji idu za svojim poslom. Isto je u Splitu. Riva i Dioklecijanova palača prepune su kako turista tako i lokalaca.

Život u Hrvatskoj je život u gomili. Gomile se voze u tramvaju, ulaze u tramvaj, ispijaju kave subotom, a ako provedete dio ljetnih praznika na obali, naići ćete samo na još veće gomile. Kada si sastavni dio gomile, biti dio još veće gomile i nije neka velika stvar. Svi mi, na kraju krajeva, tek dijelimo isti prostor na ovom istom mjestu.

______________________________________________________________________________

Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.