Što želim u 2015. godini

Što želim u 2015. godini? Osobama s invaliditetom želim da ih društvo počinje ozbiljno shvaćati i rješavati njihove probleme i pokazati malo više sluha za njihove potrebe. Isto tako želim da osobe s invaliditetom uzmu stvar u svoje ruke i da se počnu boriti za svoja prava koja imaju uporište u zakonima. Mislim i želim da više nemamo problema s ostvarivanjem prava koja se njih tiču, ali država isto tako mora više pokazati sluha za sobe s invaliditetom, a ne bježati od njihovih problema i potreba.

Svake godine gledam osobe s invaliditetom koje žive u sve gorem stanju i sve im je teže funkcionirati u polukapitalističkom svijetu. Osobe s invaliditetom u Europi su priznate kao osobe koje pridonose svojem društvu i pokazuju koliko i sami mogu biti dio toga društva. Normalno, svi se školuju i obrazuju i zapošljavaju što pokazuje da u Europi nije bitno da se daje socijalna pomoć i da živiš od socijalnih naknada i da si neprimjetan u društvu i da ne daješ svoj doprinos i nisi primijećen i nema rezultata tvojega rada i djelovanja.

Osobe s invaliditetom usto što se školuju, rade, bave se sportom, umjetnošću, rade predstave i pokazuju svoju umjetničku sklonost. Isto tako osobe s invaliditetom imaju obitelj, djecu, žene se, rastaju se. Zašto to sve sad pišem? Zato što mi u Hrvatskoj samo osobe s invaliditetom gledamo kao socijalni model ili kao osobe koje primaju nekakvu naknadu i dokle god se taj stav ne promijeni da su osobe s invaliditetom jednaki dio društva kao i zdrave osobe. I tako bih želio da se ponašate prema osobama s invaliditetom što dokazuje da još uvijek u Hrvatskoj osobe s invaliditetom, koliko god mi pričali, nisu jednake kao i sve druge osobe u društvu.

Evo vam sada jedan primjer iz života. Padne 20 cm snijega, moji susjedi s prozora gledaju kako moja sestra i prijatelj čiste snijeg da bih ja u ponedjeljak mogao na posao. I ja bih čistio snijeg da imam ralicu ispred svojih kolica, da mogu gurati kolicima snijeg. I tako bih ga očistio ne samo za sebe nego i za one starije ljude koji i tako teško hodaju, a kad im led puca pod nogama, jadni ne znaju hoće li ostati na svojim nogama. Ne volim što već dugo vremena samo gledamo pojedinačno sebe, a ne gledamo i ljude oko sebe i ne pružamo im ruke potpore i utjehe što dovoljno pokazuje koliko smo sebični i koliko mislimo samo na sebe. To je velik problem i dok ne promijenimo stav u društvu da su nam i susjedi i svi ljudi oko nas bitni, dotle će biti veoma teško u životu.

Što ne želim da se ponovi sljedeće godine? Ne želim poplave, gladne ljude, sušu i želim da svaki čovjek ima bar dva topla obroka, da svako dijete bez obzira na invaliditet ili bez invaliditeta ima što odjenuti i da ima što za pojesti. Ne želim da ljudi ostaju bez kuća i stanova zbog toga što su ljudi dizali kredite da bi lakše živjeli. Isto tako ne želim nikakve ratove, pobune i molim vas djelujte kroz institucije, a ne izvan institucija. Jer s time pokazujemo da smo divljaci, zato smo se borili da imamo sustav u kojem možemo djelovati. Isto tako gospoda političari, moramo ih stalno upozoravati da smo tu i da su oni izabrani zbog nas, a ne zbog svoje fotelje i zbog njihovih hemoroida koje dobivaju samo zato što previše sjede i ništa konkretno nisu mogli pomoći ljudima da žive normalno i da imaju radno mjesto.

Isto tako moramo prestati pristajati na radna mjesta koja nam omogućuju političke stranke jer,  nažalost, ljudi ne mogu danas dobiti radno mjesto ako ne znaju nekoga u političkoj stranci što je paradoks. Sada ćete se svi pitati kakve to veze ima s osobama s invaliditetom zato što su oni isto dio društva kako i svi ostali. Imaju problema u obrazovanju, zapošljavanju i svim ostalim problemima. S birokratskim aparatom u Hrvatskoj jer ne mogu ostvariti svoja prava koja im zakon omogućuje.

Osobama s invaliditetom u 2015. godini želim puno zdravlja, ljubavi i u obitelji, želim posla i želim da ne budu gladni i žedni. Isto tako želim da osobe s invaliditetom žive sve bolje i bolje i da se bore za svoja prava.