Žele li invalidi privilegije - da ili ne?

Ovaj blog otvorit ću jednom žustrom polemikom. Invalidi Domovinskog rata već štrajkaju malo više od dva mjeseca. Što su postigli? I što žele?


Postigli nisu ništa, postali su manipulativni dio stranaka i drugih ljudi koji se bore za svoje političke pozicije, a njih koriste kao živi štit. Cijeli život si postavljam jedno pitanje: zašto invalidi i osobe s invaliditetom moraju imati bilo kakvu privilegiju u životu? Svaka osoba s invaliditetom ima pravo zagarantirano Ustavom na obrazovanje. Neka iskoristi svoje mogućnosti u obrazovanju do maksimuma i neka onda krene u svijet rada. Ja znam da dečki koji su stradali u ratu nisu imali, ili su samo malobrojni imali, potporu da krenu u svijet obrazovanja i rada. Ali to nije izgovor da se danas govori kako se o njima nitko ne brine, da ih liječnici ne vide. Svi imamo problem sa zdravstvenim sustavom, pa i ja, kao 100-postotna osoba s invaliditetom susrećem se s lošim sustavom koji je spor, čak sporiji od mene koji guram kolica. Ali ne mogu za to okrivljavati djelatnike u zdravstvu, medicinske sestre, tehničare, liječnike – jer oni rade ono što mogu. Sad se vi svi pitate zašto sam krenuo ovim putem. Krenuo sam zato što 100-postotni invalidi Domovinskog rata moraju biti svjesni da stvarno država možda i nema novca za sve njihove potrebe, probleme i sve ostalo. Neću reći jesu li u pravu ili krivu, ne zato što me strah, nego mislim da mi moramo okrenuti cijelu priču drugačije.

Svaki invalid može raditi. Evo dat ću vam jedan svjetski primjer. Steven Hawking kada nešto napiše na Facebooku ili objavi negdje drugdje, svi ga citiraju. Zašto? Zato što ga priznaju kao ravnopravnu osobu svima nama ostalima. Ne zbog toga što je invalid, nego zato što je vrhunski znanstvenik. Tako u ovoj jadnoj maloj napaćenoj zemlji invalidi moraju shvatiti da je prošlo vrijeme privilegija. I ja bih helikopter, autić, tetu koja bi me mazila i govorila da sam dobar i drag, ženu koja bi mi govorila da sam Superman (a ja sam spigan kao paragraf). Ja već 17 godina radim kao novinar pa mislim da me rad oplemenio. Upoznao sam jako puno divnih ljudi i jako puno ljudi sam pomogao da im bude bolje u životu. I stekao sam neko iskustvo. Pa mislim da bi dečki iz Domovinskog rata trebali ulagati u sebe i ne čekati svaki mjesec mirovine, dodatke itd. Nego da postanu kreativni, bez da galame kao stereo zvučnici.

Ali netko tim dečkima mora pomoći. Tko? Prvo, moraju  u sklopu svojih udruga osmisliti programe što bi sve mogli raditi. Hrvatskoj iz godine u godinu fali informatičara. Zašto ne bi bili informatičari, programeri, web-dizajneri? Zašto ne bi radili nekakve aplikacije koje bi i njima olakšale život? Zašto netko od njih ne bi pisao stručne knjige?

Drugo, zašto osobe s invaliditetom ne bi bile poznati kuhari pa da pokažu koliko imaju kreativnosti u pripremanju hrane? Zamislite kuhara s jednom rukom, zar to nije zanimljivo. Taj kuhar kuha, njegova hrana dolazi na stol, gost zove osoblje i kaže: "Tko je pripremio ovako divno jelo?". A on kaže ovako: "To je naš Petar, evo da vas upoznamo s njim". Petar dolazi i kaže: "Ja sam skuhao vašu večeru". A čovjek će zbunjen: "Jednom rukom?".

Inače sam dosta putovao Europom i znam da ljudi tamo jako cijene osobe s invaliditetom koje rade i koje su u njihovom okruženju. I pomažu im da budu čak i bolje od tzv. zdravih ljudi. Imam jedno divno iskustvo s BBC-a. Kad sam im rekao da u Hrvatskoj radim i televizijsku i radijsku emisiju, oni su me zbunjeno pitali: pa kako? Pa tako, to je meni normalno. To je nešto super, rekli su, mogli biste raditi i kod nas. Mogao bih, ali treba mi asistent. Ljudi kod nas jednostavno ne žele raditi i to je porazna činjenica.


Imam još jednu priču za kraj ovog bloga, a to su majke s djecom s poteškoćama u razvoju koje su našim zakonom postale majke njegovateljice. To je jedan tako divan čin njihove žrtve prema svojem djetetu i za to primaju naknadu od 2000 kuna. Sad vas ja iskreno pitam: je li to dovoljno za dijete s poteškoćama u razvoju? Neki ne mogu ni sami jesti, ni sami se obući, ni sami se oprati. Ove detalje sam namjerno napisao da vidite kako je tim majkama, a njih se ne sjeti niti jedna politika, ne bune se pred Vladom, nisu u šatoru više od dva mjeseca, ne prosvjeduju, nego kad već ne mogu imati dovoljno za svoju djecu onda još svoje vrijeme koriste pa idu negdje raditi. Da im djeca ne bi ostala gladna, žedna i sve ostalo. Jel' se sjetio netko njih? Jel' se netko sjetio 100-postotnih civilnih invalida? Slijepih invalida ili onih gluhih? Slijepi primaju naknadu od 300 kuna ili manje. To je dodatak za sljepoću. Gluhi također primaju jedan manji iznos. Pa zašto radimo takve razlike u društvu? Zašto svi invalidi u Hrvatskoj ne bi radili i zaradili? A tamo gdje im država treba pomoći, neka im pomogne. Mislim da bi to konačno bilo fer. Jer privilegije nikome nisu pomogle, a samo su odmogle svima ostalima.


Ima ljudi koji su ostali bez posla i koji žive uz male socijalne naknade pa isto nitko ne pita za njih, nego ih se sjetimo samo sada pred Božić, slušamo njihove priče i pitamo se gdje to mi živimo.

Sljedeći blog bit će vezan uz Božić. Možda će biti neke pjesmice i nešto lijepo, da se lijepo osjećamo i da nam je toplo oko srca.


Pozdrav do tada,


kotrljajući Hrvoje