Dobro došli, mili gosti!

Soba je bila besprijekorna, netaknuta. Malo tko je ikad zašao u nju, prespavao nije nitko. Ta prostorija bila je poput muzejskog izloška: nešto što ćeš samo gledati i nikad nećeš koristiti. Takva je sudbina američke "gostinjske sobe".


Prije nekoliko tjedana bio sam u Rijeci, gdje sam govorio o američkoj i hrvatskoj kulturi. Netko iz malobrojne publike upitao me je li istina da se Amerikanci stalno međusobno posjećuju. Amerikanci se... stalno... međusobno... posjećuju? Moja prva reakcija bila je brzo odmahivanje glavom i jedno dugo, začudno "N-neeeee?". Zamolio sam je da elaborira malo. Objasnila je da u TV serijama svi američki domovi imaju gostinjske sobe, pa je zaključila da se sigurno učestalo posjećujemo i odsjedamo jedni kod drugih.

Budite naši gosti

Nikad o tome nisam tako razmišljao. Istina, imamo gostinjske sobe. Dok sam odrastao, dvojica najboljih prijatelja u svojim su kućama imali gostinjske sobe. Zapravo, jedan od njih imao je cijelo gostinjsko krilo: spavaću sobu u kompletu s privatnom kupaonicom (wc i tuš). Čudno je to što, iako sam boravio u tim kućama skoro svaki dan, ne sjećam se da je ijedan gost ikada odsjeo u jednoj od tih "gostinjskih soba".

Ne sjedaj tamo

Ako ičeg na američkom Srednjem zapadu ima napretek, to su prostorije koje nitko ne koristi. Stvar nadilazi nekorištene gostinjske sobe. Kao dijete živio sam u kući s dnevnom sobom i blagovaonicom, u kojima jedva da smo ikad boravili ili jeli. Te prostorije bile su rezervirane za blagdane: Dan zahvalnosti, Božić i Uskrs. Ostala 362 dana u godini provodili smo u tzv. obiteljskoj sobi, koja je kao treća velika zajednička prostorija objedinila funkcije prve dvije.

Pomalo je smiješno

Kao i s mnogim drugim stvarima, postoji nekakav ironični splet okolnosti između života u Hrvatskoj i u Americi. Ovdje nemamo višak prostora, uopće, a ipak često imamo goste. U proteklih mjesec dana petero je ljudi odsjelo kod nas, od toga čak troje istovremeno. Dakle, šestero ljudi u dvosobnom stanu.


Kao da se svemir našalio s nama. Uz prigušen smijeh, dodjeljuje Amerikancima još više onoga što im ne treba, a Hrvatima manje onoga što bismo zaista željeli: prostora! E sad, mogao bih lamentirati o tome kako je super što nemamo toliko mjesta i kako nas to bla-bla-bla dodatno bla-bla-bla zbližava. Ali to bi bila laž. Volio bih da u stanu imamo još jednu spavaću sobu. Mislim da bih za dodatni zahod čak i bubreg prodao. 

ali vrijedi truda!


Mogu reći da uživam primati goste. Odmor je to od monotonije svakodnevnog života. Uvijek se lijepo provedemo s ljudima koji odsjednu kod nas. Tu u Hrvatskoj nikako ne mogu zamisliti da bi dodatna soba ostala neiskorištena, poput onih prekobrojnih u Americi. Kad bismo je imali, primali bismo goste i češće. A kad bi nas pitali za malo dugotrajniji boravak, u našem odgovoru ne bi bilo ni trunke oklijevanja. Rekli bismo da! Da, da, da! Da!

_______________________________________________________________________
Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.