Pozitivno mlaćenje prazne slame

Loše je to za tebe, iznutra te jede, rekao mi je promotor gradnje slamom arhitekt Kristijan Vojnić kojeg sam sreo na predavanju arhitektice Marine Zajec u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Bio je to njegov odgovor na moje gunđanje da je teško pisati o nečem pozitivnom u ovoj zemlji i da rigam samo žuč.


Eto baš sam sebi zadao da ovaj put pišem lužnato a ne kiselo o pozitivnim stvarima. Bio sam neki dan u Glini, koja izgleda… ne, neću o tomu kako izgleda. Dakle u tom malom gradiću se polako završava elektrana-toplana na drvnu sječku koju financira hrvatska tvrtka vlastitim novcem. Tvrtka koja zapošljava 300 ljudi. Otpad iz pilane te tvrtke, koja izvozi u 40 zemalja svijeta, će zajedno s trupcima iz obližnjih šuma hraniti elektranu koja će prodavati struju u energetski sustav. Struju dovoljnu za 2700 prosječnih hrvatskih kućanstava. Ta će drvoprerađivačka tvrtka financirati i toplovod kojim će se toplina iz elektrane prodavati obližnjem zatvoru 15 posto jeftinije od dosadašnjeg grijanja na loživo ulje. A na taj će se toplovod možda priključiti srednja, osnovna škola i vrtić. Gradonačelnik pleše od sreće što grad nije trebao zaduživati za toplovod koji obično u Njemačkoj i Danskoj grade općine i gradovi. U austrijskom Gradišću grade ga, kao i toplane, sami stanovnici koji su suvlasnici svega kroz energetske zadruge. (Žuč iz zagrade: Samo tko bi dva Balkanoida nagovorio da sjednu oko iste zadružne vatre…a da ne prigovore tko je bliže i da ne pomisle: Da mi je samo štipnut više od ovog gada preko puta mene!).

I to nije sve…u cijenu ove priče dobit ćete i najavu da će se graditi još jedna takva glinska elektrana-toplana koja će grijati plastenike za proizvodnju hrane obližnje tvornice dječje hrane. A tijekom ljetnih mjeseci to postrojenje može čak i hladiti staklenik ili hladnjače.

Cijela je prva elektrana projektirana, građena i opremljena pameću i opremom hrvatskih tvrtki, uključujući filtar za 7 puta manje emisije krutih čestica od ukrućenih EU pravila. I da povećam malo mjerilo te karte: drvoprerađivači su jedna od rijetkih grana naše ekonomije koji će ove godine premašiti izvoz iz 2008. godine s 1,1 milijarde eura od čega su 70% finalni proizvodi a ne samo trupci kako se inače kritizira. O tomu će sutra na međunarodnoj energetskoj konferenciji ispod naslova „Može li biomasa zamijeniti fosilna goriva?“ konstruktivno drviti 150 sudionika u jednom zagrebačkom hotelu.

Možda netko tamo spomene i Hrvatske šume koje nisu usvojile europske norme o kvaliteti drva koju prodaju za takve projekte ili jednostavnije rečeno ne žele se obvezati koliko vode prodaju u drvu. Ali evo na tu prokrijumčarenu žuč bacam soda bikarbonu: jedan mi poduzetnik priča kako će otvoriti elektranu koja će kuriti drvnu biomasu poljoprivrednika iliti otpad i tako izbjeći Hrvatske šume.

Sve je to napeto Evropi jer je drvo energent kojeg treba dobro iskoristiti i za proizvodnju električne energije i za grijanje staklenika, sušenje drva koje time postiže bolju cijenu, za sušenje voća i povrća ili njegovo hlađenje (kako bi se prodalo izvan sezone kad je skuplje), za grijanje domova po zajamčenoj nepromijenjenoj cijeni desetak godina (kako predu glasači na to?), za konkurentnu jeftiniju toplinsku energiju koja privlači investitore u poslovne zone, za razvoj tehnologije.

I eto vadim pasoš jer blizu sam granice od jedne kartice koju navodno u čitanju većina čitatelja ne želi prijeći. Nestrpljivi carinik mi nevoljko dopušta samo da na kraju prokrijumčarim jednu slamnatu kućicu bolju od one za lijenog praščića: u Hrvatskoj je na raspolaganju 270 tisuća tona slame, čime bi se moglo izgraditi 13.500 pasivnih kuća na godinu (a slično bi bilo moguće i od industrijske konoplje). Na početku načeta Marina sve samo ne zajec izgradila je svoju kuću od slame i projektira još nekoliko iako država ne čini ništa da se certificira taj ekološki prihvatljiv materijal. Bravo Marina, bravo i ekipa iz ekološke organizacije ZMAG koja je izdala nedavno Priručnik za gradnju slamom