Sa ili bez karte u džepu?

Nema ljepšeg osjećaja nego  u petak na poslu ugasiti računalo – naravno ako ne radiš tog vikenda. Umor koji vučeš od srijede u trenu nestane, a raspoloženje se popravi. Pet dana radimo da bismo se dva dana odmarali. Ja mislim da je ta stvar krivo postavljena, no što je tu je.

S posla sam odjurila doma pokupiti par krpica jer ću vikend provesti u Kostreni, u posjetu obitelji. Povod je prvi rođendan moje nećakinje. Kako nemam fiksno radno vrijeme, nisam se usudila unaprijed kupiti autobusnu kartu. Zapravo uvijek tako riskiram i na kolodvoru lovim prvi autobus za Rijeku.

Latinoamerička spontanost

Neki moji prijatelji hvataju se za glavu kad čuju kako nemam kartu, ali da ću večeras sigurno prespavati u drugom gradu. Ne volim se ograničavati i postavljati si rokove koji nisu strogo poslovni. Ako mi dođe da nekamo idem, jednostavno dođem na Autobusni kolodvor i kupim kartu za prvi autobus. Iskreno, kada je putovanje u pitanju, mislim da imam posebnog anđela čuvara. Bez obzira na spontanost, uvijek uspijem sretno stići do željenog odredišta.

Ako pak putujem zrakoplovom i dva sata prije leta još uvijek trčkaram po stanu, tek kad me nazove prijatelj da mi poželi sretan put neposredno prije leta, probudi mi se neki čudan osjećaj. Ali jednostavno se ne mogu odreći navike da riskiram. Možda mi odgovara adrenalinu oko putovanju dodati i adrenalin oko natjecanje s vremenom. Meni je to spontanost, iako nekome možda izgleda kao nemar.

Organizirani Hrvati

Ako odluče otputovati za vikend, svi moji zagrebački prijatelji kupe kartu unaprijed. Ja to činim samo kad je riječ o zrakoplovnim kartama. Oni sve isplaniraju do u detalje prije puta: pronađu smještaj, istraže gdje bi mogli jesti i što sve imaju za vidjeti. Na kolodvor stižu barem pola sata prije puta kako ne bi zakasnili. Sve ide po planu.

Ako se radi o putovanju cestom, čim autobus krene čuje se šuškanje vrećica i papira, te se ubrzo osjete razni mirisi hrane. Ne mogu se oteti dojmu da putnici nisu jeli cijeli dan i jedva su čekali sjesti ne bi li utažili glad. Jednom je starija gospođa na putovanje do Rijeke, koje traje samo dva i pol sata, ponijela tvrdo kuhana jaja i zamalo nas pogušila u hermetični zatvorenom autobusu.

(Ne) udobnost autobusa

Vjerujte, u Hrvatskoj je zaista jednostavno putovati autobusom, na moj način - sve u posljednji trenutak. Veze između gradova su česte i ne pretjerano duge. Ali ako se raskomotite na sjedalu i spustite naslon, vrlo lako možete postati nepoželjan suputnik. Ako pritom netko sjedi iza vas, bolje da to uopće i ne pokušavate.

Iz Argentine se sjećam znatno većih udaljenosti, a putovanja od 15-20 sati se čine beskrajnima.  U većini autobusa hranu i piće za putnike osigurava prijevoznik, a poslužuje ih stjuardesa. Možeš popiti koliko god želiš kave, vode i soka tijekom puta. Svi autobusi na dužim putovanjima opremljeni su WC-ima. Zaustavljanje autobuse je predviđeno svakih nekoliko sati, dok mi se u hrvatskim autobusima nekoliko puta dogodilo da vozač mora stati jer netko hitno mora na WC.

Tamo ima različitih kategorija autobusa. U nekima se sjedišta spuštaju do 180 stupnjeva, što znači da se putnik može u potpunosti odmoriti u horizontalnom položaju. Spuštanje sjedala je pravilo i nitko se ne buni zbog toga. Ako se radi o dužem putovanju, sigurno će te se nagledati više filmova po izboru prijevoznika. Na mojem povratku iz Kostrene nije bilo sedme umjetnosti, ali su se autobusom orili hitovi lokalnih radio stanica. Neke sam čula prvi, ali srećom i zadnji put.



Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.