Blog Codyja Browna: Čovječe, gdje mi je auto?

Supruga, kćer i ja izašli smo iz zgrade, spremni na vožnju do Dječjeg sajma u Novom Zagrebu.

Zastao sam na trenutak gledajući lijevo i desno, tražeći gdje je supruga parkirala auto. Ona je učinila isto. Nakon što je prošlo toliko vremena da mi se kćer počela dosađivati, supruga i ja smo se, gotovo u harmoniji, istovremeno zapitali: hej, gdje je auto?

Dobro da nije BMW

Naš je auto nestao. E sad, pretpostavljam da u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj državi, ili da posjedujem nešto puno bolje od dvanaest godina starog Hyundaija, nemogućnost pronalaska auta uzrokovala bi nekakav izljev panike. Ali u Hrvatskoj, ne. Ovo nije bio prvi put da je naš auto nestao. Vjerojatno neće biti ni posljednji. 

Trebala mi je sekunda. Morao sam promisliti što sam sve radio zadnjih nekoliko dana. Kako sam išao na posao, vraćao se kući, išao do grada. Onda sam se sjetio.  Parkiran je blizu Autobusnog kolodvora, odgovorio sam. Ostavio sam ga tamo nakon što sam odvezao punicu i potom odšetao do posla. Kući sam se vratio tramvajem.

Nemoguća misija

U najvećem dijelu Amerike navedene aktivnosti gotovo su nemoguće. Ne možeš se negdje odvesti, ostaviti auto, i onda se ležerno vratiti javnim prijevozom. A definitivno ne možeš živjeti danima, obilazeći mjesta i obavljajući stvari, a da ne primijetiš da nemaš auto.

Od Zagreba do Pariza, od Pariza do Walmarta?

Američki Srednji zapad sav je u kamionima i automobilima. Oklahoma ima 860 automobila na 1000 stanovnika (američki prosjek je 809). Hrvatska broji 380. Godišnje, prosječni broj kilometara prijeđenih automobilom u Oklahomi po osobi iznosi 20 147. Dvadeset tisuća kilometara! To je kao da voziš od Zagreba do Pariza 20 puta, osim što je to vrijeme zapravo utrošeno na vožnju do dosadnih destinacija kao što su posao, Walmart i, naravno, benzinska postaja.

Nakon svih gušta, ipak ne auto

Kada smo shvatili da auta nema, uskočili smo u tramvaj i krenuli po njega. Na putu smo odlučili da bismo radije otišli do parka Maksimir nego na Dječji sajam u Arenu, s obzirom da smo već bili u tramvaju koji je vozio prema parku...

I tako smo proveli popodne šetajući naokolo, uživajući u svježem zraku, jesenskom lišću i promatranju srušenog drveta.

Na povratku, prošli smo pokraj Autobusnog kolodvora. Znao sam da je auto tamo iza, parkirano u 2. zoni (za koju imamo mjesečnu parkirnu kartu). Odlučili smo ga ostaviti ondje. Nije nam trebao i mogao sam ga pokupiti, opet usput, za dva dana.

"Automobilsko" otrežnjenje na hrvatski način

U Oklahomi smo toliko zaljubljeni u automobile da su oni postali dijelom nas. Kao da su svi kauboji zamijenili svoje konje za pick-upove. I kao što su nam nekoć ti hrabri kopitari, na kojima smo jahali u 19. stoljeću, omogućili veću slobodu kretanja, uvjereni smo da nam automobil današnjice pruža slobodu, nezavisnost i mogućnost da landramo gdje god i kad god to želimo. I, za razliku od konja, ne moramo za njima kupiti izmet.

Tek nakon života u Hrvatskoj i mogućnosti da zaboravim vlastiti auto, shvatio sam da grad i društvo, ako ovise o automobilima, pružaju vrlo malo, ako i toliko, slobode.





Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.