"Financijske kamikaze"

Politika i ekonomija svijet su fantazije i iluzija. Postoji urbana legenda da Vlada i Sabor mogu predvidjeti prihode i rashode države za cijelu godinu dana. Doduše, ne postoje svjedoci koji su u posljednje tri godine to vidjeli, ali legenda živi. Političari tvrde da popravljaju gospodarstvo. Građani se prave da im vjeruju. I sve je kao stvarno.

Činjenice govore da država samo redistribuira novac poreznih obveznika i ne stvara novo nacionalno bogatstvo. No svuda po svijetu ministri, premijeri, centralni bankari navodno puno rade, u ime čovječanstva, na ispravljanju, podešavanju i anuliranju svega što su pošteni muškarci i žene pokvarili radeći svoj svakodnevni posao.

„Kamate su previsoke!“, „Inflacija je preniska!“, „Nema dovoljno potražnje!“, „Previše je štednje građana!“ Sve to tvrde sveznajući i moćni redistributeri s vrha političkoga hranidbenog lanca. Zatim se bace na popravljanje onog što građani ne razumiju.

Eto, Japan je ponovno u recesiji. Premijer Shinzo Abe sprema se za uzlet u misiju monetarne kamikaze. Zajedno sa svojim kopilotom, guvernerom Kurodom, navukao je pilotsku jaknu i polijeće. Kreirat će nevjerojatnu količinu novog novca i kredita koju gospodarstvo očekuje i o kojoj ovisi. Slava ili smrt. Ili će oživiti japansku ekonomiju ili je dokrajčiti.

U financijskom prijevodu to zapravo znači: nema matematičke šanse da Japan  ikad isplati sav svoj dug. Hoće li investitori zbog toga pobacati njihove obveznice i ostaviti Bank of Japan kao posljednjeg i jedinog financijera državnog deficita? Hoće li im zemlja bankrotirati kao Zimbabve početkom stoljeća ili poput Argentine u osamdesetima? Vjerojatno neće. I  ulagači će se praviti da vjeruju u iluziju. Uostalom kamo bi investitori mogli pobjeći?

Poput japanskog kolege i guverner Europske centralne banke ima sličnu misiju. Ni on se, navodno, ne može povući iz borbe za oporavak ekonomije eurozone. „Učinit ćemo sve što moramo kako bismo što prije podignuli inflaciju i inflacijska očekivanja.“ Jer, kaže on, trenutačna inflacijska očekivanja su previše niska?! A to navodno nije dobro za suvremenu ekonomiju i njezin oporavak!?
U onom starom konceptu svijeta ljudi su očekivali stabilne cijene, realnu podlogu novca i suzdržano posezali za kreditima. Što je u tome loše, pitat ćete.

Problem toga zastarjelog koncepta je u činjenici da gospodarstvo ne može rasti u skladu sa željama političara, pa onda oni ne mogu trošiti, niti dijeliti, više nego što imaju. A u modernom gospodarskom modelu fantazije i iluzija sve je moguće.
Tako, recimo, nakon svakog rebalansa hrvatski proračun izgleda kao da je stvaran. Rupa od dvije milijarde kuna odjednom je naizgled nestala. Kako? Odakle sad novac? Nije nestala, samo se pravimo da više ne postoji. Doduše, u taj privid nije bilo lako uvjeriti ni saborske zastupnike.

No amandman kojim se za 600 tisuća kuna povećala pozicija poticanja obrazovanja nacionalnih manjina riješio je problem. Zastupnici manjina iznenada su progledali i zaključili da Vlada ima pravo. Tako je skupljeno 77 saborskih ručica koje su izglasovale dogmu da rupe više nema. A Hrvati se pretvaraju da je proračun za 2014. iza nas. Ad acta. Pritom nikom od građana nije čudno zašto im taj trik s nestankom rupe ne upali kod kuće pri rješavanju mjesečnih komunalnih računa.

Koliko dugo je moguće hiniti da ne vidite očito? Ili da vidite ono što ne postoji? Barem sto godina. Hrvati su svjetski majstori u prihvaćanju jednom izrečenih dogmi. Ne vjerujete? Eto, potkraj 19. stoljeća tvrdili su „Posljednji hrvatski kralj Petar Svačić zvao se Snačić, a bio je također od plemena Kačić“. Onda su shvatili da je netko krivo prepisao Snačić u Svačić. Zatim su se povjesničari već na početku 20. stoljeća složili da je Petar, hrvatski plemić za kojeg nije poznato iz kojeg je roda, te ga jednostavno nazivaju kralj Petar. U svakom slučaju tog kralja Petra nitko ne navodi kao Petra Svačića. Pa ipak, među većinom stanovništva taj kralj i dalje je poznat pod imenom Svačić. I možeš ga fućkati.

Nijedan udžbenik povijesti tako ga ne naziva niti je to moguće naći u povijesnim znanstvenim radovima nastalima u 20. stoljeću, ali u svakom većem hrvatskom gradu imamo trg ili ulicu s imenom Petra Svačića!?
I sad se vi čudite kako povjeruju obećanjima političara da će im već sljedeće godine biti bolje?