Djeca, osobni asistenti i njihovi roditelji

Kako sam najavio, počinjem pisati blog o djeci koja idu u školu, njihovim asistentima, ali i njihovim roditeljima koji se bore sa svojom djecom kako bi bila ravnopravna kao i sva druga djeca i da završe škole i budu obrazovana. Ali tu nastaje problem.

Još početkom školske godine 2014./2015. izrodila se jedna priča koju smo počeli pratiti u emisiji Hrvatska uživo, da djeca s teškoćama u razvoju nemaju svoje asistente koje bi trebali imati kako bi mogli lakše pratiti nastavu. I tu nastaje problem. Jer prvo se država izvlači da nema novca, zatim ministar znanosti Vedran Mornar nije imao pojma da postoje asistenti u nastavi te je isto tako lakonski odgovorio da on taj novac nema i da će se prijaviti na Europski socijalni fond.

Znači da se znalo da država novca nema i da je lako prebaciti na nekog drugog što se tiče financiranja. I tu dolazimo do još jednog problema. Udruge koje se bave s djecom s teškoćama u razvoju i ostale s osobama s invaliditetom morale su se prijaviti na gore spomenuti fond, a ne, kako tvrdi ministar, država. To pokazuje da udruge rade posao države – jer udruge jesu dio civilnog društva i to je potpuno u redu, no one ne mogu pisati projekte koji se tiču države. S druge strane, do danas nije riješen problem asistenata u nastavi jer se igraju s djecom, a djeci je time onemogućeno normalno praćenje nastave, ne mogu rješavati pismene zadatke i dr.

To je dokaz kršenja Ustava i Zakona. Jer sukladno njima, svako dijete ima pravo na obrazovanje i na jednaku mogućnost obrazovanja, bez obzira na svoje motoričke, vizualne i druge teškoće.


Da smo normalna zemlja, kao Njemačka, Nizozemska, Danska, Švedska, Švicarska, onda se ovo ne bi radilo tri mjeseca nakon početka školske godine. Lokalna samouprava nije mogla riješiti problematiku asistenata tako da na našu žalost i danas imamo puno djece koja nemaju svoje asistente.


A asistenti su mladi ljudi, po struci defektolozi, dobivaju plaću od cca 3 tisuće kuna i potrebni su djeci kao pomoć u nastavi da bi lakše savladali gradivo, ne ometajući nastavu drugih učenika, a da bi mogli shvatiti što nastavnici predaju.

Tu sad dolazimo do jednog problema u našem školstvu što su razredi jako veliki, a integrirana su djeca s teškoćama u razvoju kojima se treba olakšati da im gradivo bude pristupačnije za pratiti kao nastavni tijek. Jer kada nemaju svog asistenta, ne mogu funkcionirati.


Primjerice, ne mogu brzo pisati s ploče, ne mogu brzo crtati i raditi, ne mogu pratiti brzo nastavu ako nastavnik brže govori, kada imaju svoje potrebe za osobnom higijenom nitko im ne može pomoći. I najlakši posao im isto rade asistenti - vade školski pribor iz torbi.


To je stoga velik posao za asistente, koji traje 6-7 sati u školi, a ima i još jednu dimenziju. Roditelji tada ne moraju biti sa svojom djecom na nastavi, već su slobodni obaviti i ostale svakodnevne stvari.


Maja

Imamo priču male Maje iz Petrinje koja sada završava osmi razred i trebala bi upisati prvi srednji. Ona je vrlo nadarena i pametna djevojka, ali ne može pisati ni brzo čitati jer ima problem s koordinacijom, a njezina osnovna dijagnoza je cerebralna paraliza. Maja ima svog asistenta. Izborila se za to, prosvjedujući u rujnu na Markovu trgu.

Osnovnoškolac Luka nema zasad tu sreću. Luka još uvijek čeka da Grad Rijeka odobri financiranje njegovog asistenta i, nažalost, to će se tek dogoditi u drugom polugodištu ove školske godine. Neki sam se dan čuo s Lukinom mamom koja mi je rekla kako mora ići s njim u školu, pomoći mu pisati test iz matematike. Svoj problem Luka je predstavio u emisiji Hrvatska uživo jer bi volio da umjesto mame, s njim na nastavi sjedi osobni asistent.


Luka

Moram još nešto napomenuti. Ta djeca gledaju svoje asistente kao prijatelje, a ne samo kao pomagače. Ali mene još više veseli što su ta djeca pokazala veliku zrelost naspram naših glupih političara jer su pokazala da se prvo znaju izboriti za svoje pravo i da kao većina drugih građana ne šute i nemaju spuštenu glavu gore, već jasno i glasno kažu što ih smeta. Ali je tragično da političke i ine strukture nisu shvatile što djeca žele. Pitam za kraj, koliko ured premijera ima godišnje novca iz proračuna za osobne asistente djeci s teškoćama u razvoju, jer zašto se uvijek provlači priča o potezanju novaca iz europskih fondova. Moram napomenuti i da nisam protiv tih fondova, dapače trebali bismo na svim poljima što više iz njih izvući, ali u državi za djecu uvijek mora biti novca.

Ovdje sam veoma malo spominjao roditelje te djece. Oni su pisali projekte za svoju djecu kako bi svi dobili svoje asistente, a ne pita ih se kako se snalaze kada trebaju nabaviti ortopedska pomagala, brinuti se za osnovne životne potrebe te djece i kada se moraju boriti sa svojom djecom i protiv vjetrenjača, oko njih samih. I još k tomu primaju vrlo niske naknade, do 2.000 kuna od države, kao majke njegovateljice, jer ih većina nije zaposleno. I još stignu voditi i udruge. Jedno veliko hvala svim tim borcima roditeljima.


I moja iduća tema u blogu bit će radnici i djelatnici Imunološkog zavoda i kako čovjek može preživjeti ako šest mjeseci ne prima plaću i nema novca.