Tramvaj pun heroja

Pili smo kavu na Kvatriću. Kada je došlo vrijeme za platiti, svi smo izveli ono 'tko će prije izvaditi novac i požuriti da plati konobaru prvi'. U tom je trenu moja prijateljica primijetila: nema joj torbe. Novac, kreditne kartice, dokumenti - nestali!

Svi su panično provjeravali oko stola, a ja sam sumnjičavo promatrao druge goste kafića. Nigdje ni traga torbi. ''Mora da je ostala u tramvaju'', rekao sam. Jeza je prekrila prijateljičino lice. U. Tramvaju.


Žena ženi 


Provjerili smo ZET-ovu web stranicu za izgubljene stvari, ali se nitko nije javljao na telefon. Bila je subota. Prijateljica je istrčala na trg i u najbližem tramvaju, na početnoj stanici 13-ice,  ugledala vozačicu. Tada je prijateljici sinula genijalna ideja. Uskočila je u vozilo i vozačici objasnila u čemu je problem. Valjda se nadala da će druga žena shvatiti dubinu očaja zbog izgubljene torbe.

Gospođa je razumjela. Izvadila je svoj mobitel i nekog nazvala. Tramvaj je lociran u tren oka, vozač je potvrdio da ima torbu. Ako pričekamo na stanici na kojoj smo izišli, tramvaj će se vratiti za otprilike sat vremena.


Sve na broju. Stvarno?


Priznajem, bio sam skeptičan. Torba je mogla biti vraćena, ali sa svim stvarima unutra, netaknutim? Najgori slučaj: torba je ispražnjena. Novac je jedna stvar, ali zamislio sam duge sate koje bi trebalo provesti čekajući u redu u raznim birokratskim ustanovama kako bi se zamijenila osobna, zdravstvena iskaznica, vozačka dozvola.

Najbolji slučaj: novca nema, sve ostalo je unutra. Čekali smo i čekali. Napokon, naš tramvaj broj 5 se dokotrljao i, zaista, vozač je predao torbu. Moja prijateljica je pogledala unutra, izvukla novčanik, otvorila ga - i svi dokumenti i kreditne kartice bili su tu. ALELUJA!!! Presavijena u džepiću bila je svježa novčanica od 200 kuna. Sve, SVE je bilo tu!


Grad lopova?

Gdje još na svijetu možeš ostaviti torbu u javnom prijevozu na 45 minuta i očekivati da će i dalje biti tamo? Ako je grad dovoljno velik da ima sustav tramvaja, takvo mjesto vjerojatno ima i lopove. Napuštena torba u tramvaju za njih je vrišteća prilika. 

A ipak, mi smo je dobili natrag. Slične priče čuo sam u međuvremenu i od drugih ljudi. Čak postoji i web stranica za prijavljivanje izgubljenih stvari. Što? 


Ova epizoda ističe nešto o Hrvatskoj: ljudi se ne oslanjaju na službene ustanove. Oslanjaju se jedni na druge. Ja bih pogledao ZET-ovo 'izgubljeno i nađeno', čekao do ponedjeljka i tada nazvao. Nikad ne bih otišao do druge osobe i pitao je (i to ne samo zbog mog krnjeg hrvatskog). I ta nas vozačica nije na uputila na nikakvu službenu adresu. Umjeto toga, preuzela je slučaj na sebe, okrenula broj i locirala torbu.


Ili grad heroja?

Što navede nekog da vrati izgubljenu torbu neznanca? Što ga priječi da pogleda unutra i zgrabi 200 kuna? Tko, u ovakvoj ekonomskoj situaciji, ne potrebuje 200 kuna?

Možda neuspjeh službenih institucija zahtijeva od nas da pazimo jedni na druge. Svi znamo kakva je noćna mora izvaditi novu osobnu iskaznicu,  znamo da bi svima dobro došlo 200 kuna, a sigurno znamo da Izgubljeno i nađeno ''radi'' samo od ponedjeljka do petka.


Znajući sve to, ni svom najgorem neprijatelju ne bih poželio izgubljenu torbu ili novčanik, a kamoli prepustio stranca takvoj sudbini. Nadajmo se da se tako osjećaju gotovo i svi drugi. A sve upućuje na to da je tome zaista tako.




Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.