Kolumna Željka Karduma: Proračunska kladionica

Sve što trebate znati o proračunu RH za 2015. godinu stane u mali odlomak teksta. A neodoljivo podsjeća na birokratski trik koji sam naučio još na drugoj godini faksa. No o tome nešto poslije...

Ukratko: Proračun ovisi o sredstvima koja ćemo možda dobiti od Europske unije. Nije napravljen prema proceduri predviđenoj Zakonom o proračunu. Stabilnost mu ne ovisi o Lalovcu nego o fiskalnoj odgovornosti ministarstava i korisnika koji su do sada uvijek probijali zadane limite. Zgodno je ponoviti kako ni jedno ministarstvo nije moglo izraditi vlastiti proračun sukladno Smjernicama Vlade RH, jer ih sve do 7. studenog nije bilo. Iz istog razloga ni lokalni proračuni nisu usklađeni s centralnim. A u siječnju, veljači i lipnju dolaze na naplatu velike tranše inozemnog duga. I to bi otprilike bilo sve što treba reći. Ostalo su predizborna obećanja.

Ponovno nudim okladu bilo kojemu ministru, u mjesečnu plaću, da ovaj proračun neće izdržati bez rebalansa. Tko je uvjeren da hoće, neka stavi svoj novac tamo gdje su mu i riječi.

Iz objašnjenja većine državnih dužnosnika proizlazi da je najveći problem proračuna ulazak Hrvatske u Europsku uniju!? Oni nam limitiraju veličinu državnog deficita, gnjave preciznim statistikama, traže transparentna državna jamstva, smanjenje rastrošnosti i prijete novim mjerama zbog makroekonomskih neravnoteža. Uz to u zajedničku europsku blagajnu uplaćujemo 4,4 milijarde kuna, a iz nje povlačimo tek mrvice od onog što bismo mogli. Kad tomu pribrojimo izdatke za daljnje prilagodbe pravilima Unije, među kojima je i Schengen, ispada da smo stalno u minusu.

Kako sad? Pa još do prije godinu dana ministar Grčić je tvrdio da svaka kuna uplate u EU vraća tri kune Hrvatskoj? Teoretski da. No, takva računica vrijedi samo za one članice čiji se spretni i sposobni političari za novac znaju izboriti. Dobar primjer je Poljska. Oni su državu admistrativno preraspodijelili na nove teritorijalne jedinice tako da maksimalno iskoriste sve europske fondove. Ili Velika Britanija. Margareth Thatcher se još 1984. izborila za poseban rabat i povrat novca iz EU blagajne svojoj zemlji. Taj britanski rabat ove godine iznosi 5,3 milijarde eura i pada na leđa ostalih 27 članica. Hrvatska zbog toga u 2014. u proračun EU uplaćuje 28,9 milijuna eura više nego što bi uplaćivala da nije bilo spretne gospođe Tatcher.

Mi, nažalost, nemamo tako vižljastih političara. No i naši su se dosjetili. Budući da Vlada ni u trećoj godini mandata nije u stanju ispuniti obećanje o golemom dotoku novca iz EU fondova, odlučila je taj zadatak i krivnju za neispunjenje prebaciti na jedinice lokalne uprave i samouprave. Kako? Jednostavno. Novim državnim proračunom uskratila im je 1,6 milijardi kuna prihoda i poručila da novac za razvojne projekte ne traže u Banskim dvorima, nego u Bruxellesu. Sjajno. Ono što nije uspjela državna politika, sad će uspjeti lokalna. Kako domišljato!?

I tu se sad vraćamo onom birokratskom triku s početka priče. Kao golobradi student prava na ispitu sam izvukao pitanje o nadležnosti. Sav ushićen, što me pogodilo baš ono o čemu sve znam, pet minuta sam izlagao o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti....navodio pravila, razgraničenja i iznimke te citirao članke zakona. Profesor je samo vrtio glavom i smješkao se. Na kraju mi je gotovo očinski rekao: Impresivno kolega, ali vi zapravo ništa niste shvatili o funkcioniranju državne uprave. Nije svrha točno utvrditi tko što mora odlučiti. Nadležnost je umijeće primjene zakona tako da predmet koji trebate riješiti spretno uvalite nekomu drugom.