Kako ćemo, kuku, kako ćemo bez Njega!?!?

Uvjerenost u vlastitu nezamjenjivost začinjena superlativnim uvjeravanjima okoline otrov je za kvarljivu ljudsku prirodu. Kad je netko usto uvjeren da je rođen s „nečime“ onda je lako moguće da će sebi naći izgovore zašto se za njega/nju zakoni ne trebaju primjenjivati. Ovih dana slušam anketirane Zagrepčane od kojih neki tvrde kako je uhapšeni gradonačelnik ipak bio dobar, vrijedan, simpatičan i da ima „ono nešto“…a tomu se odvjetničke zvijezde priključuju teorijama odvraćanja pažnje kao razlog za njegov progon. I to je porazno. Govori zapravo koliko neki ljudi vole da ih netko vodi (jer su onda manje odgovorni za vlastiti život), koliko žele vjerovati da čovjek, koji je imao problema s alkoholizmom i koji je preživio moždani udar, gotovo nikad ne spava i čini samo stvari koje su dobre.

Gledao sam Mikija kako drijema na premijeri jedne operete ovog ljeta i pomislio kako ga pratim kao novinar od 1998. godine. Sjećam se kako sam ga kao praktikant imao vremena promatrati na prvosvibanjskoj proslavi u Maksimiru 1999. dok još nije bio gradonačelnik. Veoma je dobro uočio poznatiju kolegicu od mene i polako joj se približavao dok nije stao pored nje, kao slučajno. No nije imao sreće, ona je tražila obične, gladne penziće da joj istresu svoju muku ponad graha a Milana nije tražila izjavu. A on je već sigurno imao nešto u glavi o tomu kako ima suosjećanja s ljudima koji su gladni. I tu valja spomenuti kako i ja vjerujem da ima nešto u tom čovjeku. A to je da on u želji za moći neće štedjeti svoje vrijeme da razgovara s bilo kime o bilo čemu (doduše primjećujem da mu se fitilj skratio s godinama) i ako procijeni da dovoljni broj glasača misli bilo što on će to početi podržavati.

                                                   
                                                                                  Vodi nas, brini o nama!                                                              

Osim u jednom slučaju. A to je ako neki veliki dečki koji ga podržavaju ne kažu da treba izgraditi nešto nepotrebno i preskupo poput fontane… ili garaže koja otima javni prostor…ili spalionice smeća… A kad smo kod toga ubojbokiralo je i kralja smeća. Podsjetilo me to na jadikovku jedne inspektorice koja nije smjela ući u pogon za reciklažu akumulatora. Bilo je to prije desetak godina. Žalili su se ljudi iz susjedstva tog pogona kako smrdi vikendima i blagdanima nemilo. Nisu ljudi znali da je to miris pranja novca i stvaranja početnog kapitala. A inspekcija tada nije radila neradnim danima kao danas kad su dostupni preko policije 24/7. Inspektorica se žalila kako je na ulazu u taj pogon dobila odgovor kako može ući tek za dva tjedna s policijom. Zapravo ona nikad nije otkrila gdje nestaje kiselina iz akumulatora koje  ta tvrtka uvozila iz Bosne i kasnije izvozila olovo iz istih u Sloveniju. 

 Ovih dana je Zvonko Habuš (stručnjak za kontrolu kvalitete zraka i bivši vlasnik laboratorija za otkrivanje otrova u zraku) napisao na svojem blogu:“Ona hrpa PVC branika, te poliuretana iz odbačenih vozila koja ekskluzivno obrađuje CIOS (da je samo to, koga briga, ali…) a koja je izgorjela na skladišti CIOS-a prije mjesec-dva nije se dala upaliti bez desetaka litara motornih goriva. Pazi prijatelju, takav požar PVC-a zadnji put su gasili u tvornici obuće u Jugovinilu Split i nije se dao ugasiti vodom tri dana, a niti ovaj se nije ugasio čak niti nakon “vrtoletskog” bacanja 2.500 litara vode u jednom naletu. I nikom ništa, kaže, ja znam tko je naredio paljevinu i zašto, ali “nesmim ti rić”.“ To se dogodilo nakon što je objavljeno kako je njemačkog suvlasnika C.I.O.S.-a kupila japanska Toyotta. u pogonu za koji je Zagreb (kako sam podsjetio u svojem prvom blogu 26.3.2014.) 2004. za premještaj iz stare cementare za zemljište, novu trafostanicu na kilometar i pol udaljenoj lokaciji i naknadu za prekid rada tijekom selidbe isplatio 55.518.023 kune. Grad Zagreb ni šest mjeseci od mojeg upita ne odgovara tko je i po kojim kriterijima odredio taj iznos.

Žali Habuš što neće nitko odgovarati. Neće, kao što nam nitko neće vratiti višak novca koje plaćamo pročistaču otpadnih voda u Zagrebu kroz račune za vodu. Bandićev je pročelnik prije par godina histerično izjavljivao kako mulj s otpadnih voda sadrži opasno olovo jer dolazi i s prometnica (iako motornih goriva s olovom nije više bilo bar pet godina). Začudilo me kako pročelnik licitira s nužnom spalionicom (komunalnog otpada i mulja) od 600 milijuna eura iako je prije par godina prije toga bilo riječi o 170 milera. Otišao sam na pročistač i kad mi je direktor dao izjavu rekao sam mu da vidim da je u žurbi i da me pusti da odemo snimati kroz pročistač s nekim zaposlenikom. Kad se zaposlenik malo opustio pitao sam ga:“I je li tu riječ o 70 tisuća tona mulja godišnje?“ „Ne, možda 40 ili 50 tisuća.“ Razlika od 20 tisuća tona mulja je zaista „nešto posebno“ - jedan od egzaktnih ekonomskih pokazatelja kako se upravlja Zagrebom.