San zvani Croaticum


Kad sam 1997. godine prvi put posjetila zemlju mojih djedova, odmah sam mogla zamisliti svoj život u Hrvatskoj. Trebalo je proći punih 5 godina do prve konkretne mogućnosti za moj dolazak na duže vrijeme, koji se na kraju pretvorio u dolazak za stalno. Tečaj hrvatskoga jezika Croaticum pokazao se kao idealno tranzicijsko vrijeme za prilagodbu u novoj sredini.

Kad sam se 2003. prijavila na natječaj za stipendiju za učenje hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je tada dodjeljivalo Ministarstvo vanjskih poslova RH, rijetko je tko u hrvatskoj zajednici u Buenos Airesu znao da postoji takav projekt. Odmah nakon prijave kupila sam avionsku kartu i došla mjesec dana prije predviđenog početka tečaja, kako bih mogla malo putovati Hrvatskom.

Početak ostvarivanja sna

Kao pripadniku hrvatskoga naroda s prebivalištem izvan RH odobrena mi je stipendija za učenje hrvatskog u Zagrebu tijekom dva semestra - ona je uključivala školarinu za tečaj, smještaj u studentskom domu, subvencioniranu prehranu u “studenskim” restoranima, sufinancirani javni prijevoz i mogućnosti rada preko Studentskoga servisa.

San o životu u Hrvatskoj počeo je dobivati obrise stvarnosti. Bila sam smještena u Studentskom domu “Cvjetno naselje”, svakodnevno sam pohađala tečaj, hranila se u menzi. Besplatno sam se vozila na svim tramvajskim linijama u svim smjerovima dok nisam malo bolje upoznala grad. Nisam imala jezične barijere jer sam od malih nogu pričala hrvatski sa svojima, i kad bi mi džep postao plitak, uzela bi koji poslić preko Studentkog servisa.

Teže do ostvarenja snova

Stvari su se s vremenom promijenile. Sada o dodijeli naknade za Croaticum brine Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, najbolje što može u vrijeme produžene ekonomske krize. Ove školske godine odobrene su naknade za 103 Hrvata iz dijaspore, ali njima će bez čvrste financijske podloge biti puno teže nego meni ostvariti san o životu u zemlji svojih predaka.

Naime, učenje hrvatskog jezika po ovom programu više se ne smatra studiranjem u smislu odredbi Zakona o strancima, pa su im ukinuli pravo na rad preko Studentskog servisa. Iako i dalje imaju plaćenu školarinu za tečaj i smještaj u studentskome domu do 300 kuna, kao i dva obroka u menzi, te 100 kuna mjesečno za osobne potrebe, onima s plićim džepovima bit će jako teško pokrivati životne troškove.

I oni žele raditi

Često me kontaktiraju oni koji tek stižu s upitima oko bilo kakvih poslova, do te granice da razmišljam o otvaranju nekog “info servisa”. Šalu na stranu, bojim se da, iako je Croaticum i dalje odlična stvar ne samo za naučiti hrvatski jezik i kulturu, nego i za lakše uključivanje u hrvatsko društvo, ukoliko se njegovim polaznicima ne dopusti rad, sve će se rjeđe događati da oni koji dođu sa snom o životu u Hrvatskoj, zaista taj san i ostvare.

Bojim se da Croaticum ne postane projekt za one boljeg ekonomskog stanja. Većina “stipendista” dolazi iz Južne Amerike, pogotovo iz Čilea, Argentine i Venezuele. Oni moraju plaćati zdravstveno osiguranje, mjesečni pokaz za javni prijevoz i troškove života. Pa tako, dok veliki broj mladih rođenih u Hrvatskoj želi iskusiti život negdje drugdje, onima koji su iz dijaspore i zaista žele tu živjeti, sve je teže ostvarenje toga sna.

*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-


Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.